CRNI RAJ
- Thread starter OldBoy
- Start date
OldBoy
New member
Stali smo pred neki veliki štagalj. Unutra je bio pun ljudi, u sredini smješno maleno, dobro osvjetljeno borilište. Kada sam uočio pjetlove, bilo mi je jasno da smo došli kladiti se. Oba su 'moja' borca izgubili, završili kao hrpa krvavog perja, pseća hrana, ali mi se raspoloženje nije kvarilo. To sam veče ipak dobivao nešto što dugo nisam, i bio unaprijed sretan zbog njegova sasvim izvjesnog nastavka. Cure su tokom borbi vrlo glasno i emotivno navijale, vrištale od uzbuđenja. Odabrale su bolje od mene i pokupile pristojne dobitke.
Krenuli smo natrag kroz odjednom ljepši mrak jer sam shvatio da volim tu tamu, da volim čitavu ovu noć, jer je prije četrdeset godina to bio tijesan fićo, Čehinje sasvim obične, ružnjikave, bijele poput svinjskih polovica, a mi na svom početku. Naša je mladost tada znala da želimo i možemo bolje, ovako kao sada. U usporedbi koja se nametnula bilo je i pitanje zadnjih nekoliko godina više puta prešućivano: nije li prekasno koliko god da je lijepo, ali sam odmah Sebi Samome uskratio odgovor, po tko zna koji put. Dobro se zabavljam, ne treba kvariti. Ovdje, daleko od kuće, riješiti ću tu nedoumicu, ali ne mislim žuriti. Trebalo je mnogo upornosti, odlučnosti i razbijenih glava za svesti svijet na ovaj trenutak. Večeras u rukama držim svoju nagradu, diram joj preplanule obline, uživam svakoj pošteno plaćenoj sekundi njenog vremena. I ništa me drugo ne zanima.
Bila je kasna noć kada smo se vratili pred krčmu sa početka večeri. Sada sam uspio vidjeti natpis 'Black Paradise' iznad ulaza. Žac je uhvatio moj pogled, predpostavio što mi je palo na pamet i nasmijao se odmahujući glavom. U ruke mi je gurnuo ključ sa brojem 11, rekao da će sa Jude doći kasnije i biti vrata pored. Na šanku sam uzeo par limenki piva. Ginny me povela niz mračni hodnik sa vratima na obje strane. Bez traženja je od prve pogodila sobu. Kao da je kod kuće.
Bacio sam je na očekivano jadan krevet i bestidno uživao u obilju svega što je nudila, a toga je bilo neočekivano puno. Bio sam jebeni porno glumac dodatno motiviran njenom mladošću, čvrstinom tijela, ljepotom. Ležao sam na leđima u mraku kada mi je to rekla, a ja znao da laže. Nedugo zatim zaspala je. Otvorio sam pivu, smotao joint i potrošio ga prazna mozga slušajući Mrak. Negdje pred jutro, trenutak prije onog slobodnog pada u San, susreo sam Sebe Samoga i razgovarao bez izgovorene riječi.
Ako ovako izgleda raj, onda mi je žao što na ovom svijetu nisam bio bolji čovjek i zaslužio Kraljevstvo nebesko. Ali ako je nebo mjesto gdje anđeli u bijelim tunikama lete sa oblaka na oblak i pobožno pjevaju, moje cijeloživotno uživanje u slastima poroka dobiva sasvim drugu dimenziju. Nemam za čime žaliti, dobro sam se potrudio i s velikim zadovoljstvom teško griješio u svakoj prilici. Kada dođem dolje pred Vrata odslužiti vječnost, nogom ću ih razvaliti.
I pljunuti u mrak na Zvijer sa druge strane.
Krenuli smo natrag kroz odjednom ljepši mrak jer sam shvatio da volim tu tamu, da volim čitavu ovu noć, jer je prije četrdeset godina to bio tijesan fićo, Čehinje sasvim obične, ružnjikave, bijele poput svinjskih polovica, a mi na svom početku. Naša je mladost tada znala da želimo i možemo bolje, ovako kao sada. U usporedbi koja se nametnula bilo je i pitanje zadnjih nekoliko godina više puta prešućivano: nije li prekasno koliko god da je lijepo, ali sam odmah Sebi Samome uskratio odgovor, po tko zna koji put. Dobro se zabavljam, ne treba kvariti. Ovdje, daleko od kuće, riješiti ću tu nedoumicu, ali ne mislim žuriti. Trebalo je mnogo upornosti, odlučnosti i razbijenih glava za svesti svijet na ovaj trenutak. Večeras u rukama držim svoju nagradu, diram joj preplanule obline, uživam svakoj pošteno plaćenoj sekundi njenog vremena. I ništa me drugo ne zanima.
Bila je kasna noć kada smo se vratili pred krčmu sa početka večeri. Sada sam uspio vidjeti natpis 'Black Paradise' iznad ulaza. Žac je uhvatio moj pogled, predpostavio što mi je palo na pamet i nasmijao se odmahujući glavom. U ruke mi je gurnuo ključ sa brojem 11, rekao da će sa Jude doći kasnije i biti vrata pored. Na šanku sam uzeo par limenki piva. Ginny me povela niz mračni hodnik sa vratima na obje strane. Bez traženja je od prve pogodila sobu. Kao da je kod kuće.
Bacio sam je na očekivano jadan krevet i bestidno uživao u obilju svega što je nudila, a toga je bilo neočekivano puno. Bio sam jebeni porno glumac dodatno motiviran njenom mladošću, čvrstinom tijela, ljepotom. Ležao sam na leđima u mraku kada mi je to rekla, a ja znao da laže. Nedugo zatim zaspala je. Otvorio sam pivu, smotao joint i potrošio ga prazna mozga slušajući Mrak. Negdje pred jutro, trenutak prije onog slobodnog pada u San, susreo sam Sebe Samoga i razgovarao bez izgovorene riječi.
Ako ovako izgleda raj, onda mi je žao što na ovom svijetu nisam bio bolji čovjek i zaslužio Kraljevstvo nebesko. Ali ako je nebo mjesto gdje anđeli u bijelim tunikama lete sa oblaka na oblak i pobožno pjevaju, moje cijeloživotno uživanje u slastima poroka dobiva sasvim drugu dimenziju. Nemam za čime žaliti, dobro sam se potrudio i s velikim zadovoljstvom teško griješio u svakoj prilici. Kada dođem dolje pred Vrata odslužiti vječnost, nogom ću ih razvaliti.
I pljunuti u mrak na Zvijer sa druge strane.
OldBoy
New member
2.
Ništa me nije probudilo, nikakav zvuk. Naprosto sam se naspavao, otvorio oči i shvatio da sam u sobi sam. Da su pored kreveta s moje strane na podu čizme, jeans, pepeljara. Malo dalje prazna limenka pive, odbačeni kondom i nekoliko zgužvanih papirnatih ubrusa kojima sam obrisao Njega. Bosonog sam otišao pišati, a vraćajući se do kreveta potražio pod njim neke natikače. Našao kožne, raspar, ali ipak lijeva i desna, slične veličine. Uzeo sam cigarete, sunčane naočale, i u šorcu izišao u polumrak hodnika, pa niz njega do glavne prostorije sa šankom. Bila je jednako neosvijetljena, potpuno parazna, potpuno tiha. Sjeo sam za stol u uglu, onaj pri kojem je jučer počeo moj boravak u Raju. 'Crnome Raju'. Odnekud se pojavio šepavi starac i stao pored mene, valjda čekajući narudžbu. Odlučio sam pojasniti si stvari, da ne uletim u grešku.
„Sinoć je sa mnom ovdje bio jedan čovjek.“
„Jatz.“
„Jatz?“
„Ja ga znam pod tim imenom.“
„Gdje je?“
„Uvijek dolazi u sumrak.“
Naručio sam doručak, u slast ga pojeo, i sa kriglom u ruci odšlapao ka izlazu.
U Svetoj zemlji Californiji sva su jutra sunčana. Mahnito sunčana. Toliko, da je teško pod njenim čarobnim nebom biti neraspoložen, utučen, željan odlaska nekamo drugdje. Smjestio sam se u sjeni onog trijema gdje smo sinoć večerali i kroz zelenu ugodu starog RayBanovog 'Predatora' gledao u Ništa za tu priliku uprizoreno parkingom pred krčmom. Sve što se tamo okom moglo vidjeti sa mjesta gdje sam sjeo bili su moj motor s jedne strane, na drugom kraju prastari Chevroletov pick up i pas koji se pod njega sklonio od sunca, a između sivo žućkasti makadam prilaznog puta sa glavom cestom u daljini na zemaljskom rubu neba. Više mi nije trebalo. Više bi me omelo u opuštanju.
I tako satima. Stari šepavac je povremeno donosio pive, a jednom, kada mu se učinilo da bi to trebalo, one meksičke smotuljke sa svačime unutra. Za jelo, ne za pušenje. Sunce je počelo popuštati. Pas se izvukao ispod pick upa, protegao, digao nogu na njegov prednji kotač, a onda polagano, spuštene glave odšepao nekud iza kuće. Ustao sam sa stolice i otišao natrag u sobu. Obukao se, sjeo na motor pa krenuo niz prilazni put prema cesti.
Ništa me nije probudilo, nikakav zvuk. Naprosto sam se naspavao, otvorio oči i shvatio da sam u sobi sam. Da su pored kreveta s moje strane na podu čizme, jeans, pepeljara. Malo dalje prazna limenka pive, odbačeni kondom i nekoliko zgužvanih papirnatih ubrusa kojima sam obrisao Njega. Bosonog sam otišao pišati, a vraćajući se do kreveta potražio pod njim neke natikače. Našao kožne, raspar, ali ipak lijeva i desna, slične veličine. Uzeo sam cigarete, sunčane naočale, i u šorcu izišao u polumrak hodnika, pa niz njega do glavne prostorije sa šankom. Bila je jednako neosvijetljena, potpuno parazna, potpuno tiha. Sjeo sam za stol u uglu, onaj pri kojem je jučer počeo moj boravak u Raju. 'Crnome Raju'. Odnekud se pojavio šepavi starac i stao pored mene, valjda čekajući narudžbu. Odlučio sam pojasniti si stvari, da ne uletim u grešku.
„Sinoć je sa mnom ovdje bio jedan čovjek.“
„Jatz.“
„Jatz?“
„Ja ga znam pod tim imenom.“
„Gdje je?“
„Uvijek dolazi u sumrak.“
Naručio sam doručak, u slast ga pojeo, i sa kriglom u ruci odšlapao ka izlazu.
U Svetoj zemlji Californiji sva su jutra sunčana. Mahnito sunčana. Toliko, da je teško pod njenim čarobnim nebom biti neraspoložen, utučen, željan odlaska nekamo drugdje. Smjestio sam se u sjeni onog trijema gdje smo sinoć večerali i kroz zelenu ugodu starog RayBanovog 'Predatora' gledao u Ništa za tu priliku uprizoreno parkingom pred krčmom. Sve što se tamo okom moglo vidjeti sa mjesta gdje sam sjeo bili su moj motor s jedne strane, na drugom kraju prastari Chevroletov pick up i pas koji se pod njega sklonio od sunca, a između sivo žućkasti makadam prilaznog puta sa glavom cestom u daljini na zemaljskom rubu neba. Više mi nije trebalo. Više bi me omelo u opuštanju.
I tako satima. Stari šepavac je povremeno donosio pive, a jednom, kada mu se učinilo da bi to trebalo, one meksičke smotuljke sa svačime unutra. Za jelo, ne za pušenje. Sunce je počelo popuštati. Pas se izvukao ispod pick upa, protegao, digao nogu na njegov prednji kotač, a onda polagano, spuštene glave odšepao nekud iza kuće. Ustao sam sa stolice i otišao natrag u sobu. Obukao se, sjeo na motor pa krenuo niz prilazni put prema cesti.
OldBoy
New member
Vozio sam se polako više od sat vremena filmski pustom vukojebinom. Kuća u daljini nakon tolikog puta kroz Ništa i čovjek pred njom, učinili su mi se dovoljno nestvarnim da stanem i pogledam ih. Sjedio je ispred nečega što se sada, kada sam prišao blizu, moglo nazvati trgovinom. Valjda, jer su svugdje uokolo bili prislonjeni šareni predmetri ručne izrade a on je, sjedeći na niskom tronošcu, izrađivao nove. Bio je jebeno star, sjed, kose spletene u tanku pletenicu, obučen u ispranu Nikeovu majicu i neki izlizani dronjak od jeansa. Bosonog. Moje zaustavljanje i razgledavanje izloženoga popratio je nikakvim interesom, onako kako to zna iskusan trgovac. Ili Indijanac. Ovaj je bio jedno i drugo. Za oko mi je zapela ogrlica sa vjerojatno plastičnim kamenčićima i nekim kožim dodacima. Tada mi se prvi put obratio.
„Ta je za sreću, nađi neku drugu.“
„Misliš, meni sreća ne treba?“
„Više ne. Imaš sve što si htio.“
Pogodio je u sredinu mete. Sada sam znao da ću nešto sigurno uzeti, a mislio sam samo baciti oko. I za narukvicu koju sam pažljivije gledao imao je komentar.
„Od nje ćeš postati bolji čovjek.“
„Bolji?“
„Darežljiviji.“
Nasmijao sam se.
„Dobro da si me opomenuo, skoro sam je uzeo i zajebao bi se. Ne pada mi na pamet biti darežljiv.“
Pogledom sam šetao preko tisuće šarenih nepotrebnosti, bez ideje što izabrati. Nikuda mi se nije žurilo. Starac je, ne ustajući sa tronošca, vladao situacijom.
„Ako tražiš uspomenu, uzmi ovu lulu.“
Pružio ju je prema meni, a ja je izbliza pogledao.
„Rabljena je.“
„Je. Već tjedan dana pušim iz nje i popušio sve što sam imao, pa mi više ne treba.“
Volim stvari sa pričom.
„Koliko tražiš?“
„Nije na prodaju, poklonit ću ti je.“
Još jednom sam se nasmijao.
„Nosiš neku od onih svojih jebenih narukvica?“
Prečuo je moju primjedbu i gledao me bistrim pogledom crnih očiju, bez ikakva izraza lica.
„Donesi iz torbi na motoru nešto za napuniti je, znam da imaš. Zajedno ćemo puštiti i gledati zalazak sunca.“
Ponuda je bila više nego poštena. Bez riječi sam otišao do bisaga po travu, bez riječi sjeo na drugi tronožac do njega i u tišini napunio lulu. Nastavio sam tamo gdje sam danas stao prije sjedanja na motor, ali sada dodatno uživajući u dugim dimovima, crvenilu neba, i prijateljskoj šutnji starog čovjeka kojeg sam upoznao trenutak ranije. Bio je sumrak kada sam lupkanjem o vrh čizme istresao pepeo, ustao, i krenuo prema motoru sa lulom u ruci. Na tronošcu je za mnom ostala novčanica od pedeset dolara. Ni kada je kasnije popušeno počelo popuštati, nije mi se činilo da sam pogrešio sa ostavljanjem novca. Bit će da sam onu narukvicu ipak predugo držao u ruci. Iako bi iskrenije bilo priznati kako me je stari Indijanac blefom izradio ko konja.
„Ta je za sreću, nađi neku drugu.“
„Misliš, meni sreća ne treba?“
„Više ne. Imaš sve što si htio.“
Pogodio je u sredinu mete. Sada sam znao da ću nešto sigurno uzeti, a mislio sam samo baciti oko. I za narukvicu koju sam pažljivije gledao imao je komentar.
„Od nje ćeš postati bolji čovjek.“
„Bolji?“
„Darežljiviji.“
Nasmijao sam se.
„Dobro da si me opomenuo, skoro sam je uzeo i zajebao bi se. Ne pada mi na pamet biti darežljiv.“
Pogledom sam šetao preko tisuće šarenih nepotrebnosti, bez ideje što izabrati. Nikuda mi se nije žurilo. Starac je, ne ustajući sa tronošca, vladao situacijom.
„Ako tražiš uspomenu, uzmi ovu lulu.“
Pružio ju je prema meni, a ja je izbliza pogledao.
„Rabljena je.“
„Je. Već tjedan dana pušim iz nje i popušio sve što sam imao, pa mi više ne treba.“
Volim stvari sa pričom.
„Koliko tražiš?“
„Nije na prodaju, poklonit ću ti je.“
Još jednom sam se nasmijao.
„Nosiš neku od onih svojih jebenih narukvica?“
Prečuo je moju primjedbu i gledao me bistrim pogledom crnih očiju, bez ikakva izraza lica.
„Donesi iz torbi na motoru nešto za napuniti je, znam da imaš. Zajedno ćemo puštiti i gledati zalazak sunca.“
Ponuda je bila više nego poštena. Bez riječi sam otišao do bisaga po travu, bez riječi sjeo na drugi tronožac do njega i u tišini napunio lulu. Nastavio sam tamo gdje sam danas stao prije sjedanja na motor, ali sada dodatno uživajući u dugim dimovima, crvenilu neba, i prijateljskoj šutnji starog čovjeka kojeg sam upoznao trenutak ranije. Bio je sumrak kada sam lupkanjem o vrh čizme istresao pepeo, ustao, i krenuo prema motoru sa lulom u ruci. Na tronošcu je za mnom ostala novčanica od pedeset dolara. Ni kada je kasnije popušeno počelo popuštati, nije mi se činilo da sam pogrešio sa ostavljanjem novca. Bit će da sam onu narukvicu ipak predugo držao u ruci. Iako bi iskrenije bilo priznati kako me je stari Indijanac blefom izradio ko konja.
OldBoy
New member
I to smo veče poslije klope ostali sjediti na trijemu. Jučerašnje cure nisu dolazile, pa sam predpostavio da je Žac planirao razgovarati. Kada je već poznati šepavac uz novu rundu pive donio i dvije cigare bio sam potpuno siguran u to. Obred paljenja prošao je bez izgovorene riječi uz prigušenu muziku iz lokala. Onda me je pitao.
„Zabavljaš li se?“
„Kao nikad u životu.“
„Preko dana se snađi, imam nekih obaveza, ali navečer sam uvijek ovdje, već si to čuo od starog Emiliana.“
Ispričao sam mu za situaciju sa Indijancem i lulom. Smijali smo se trenutku kada sam odlazeći shvatio da se stari lukavac poigravao sa mnom. A onda kao da mi je pročitao misli.
„Ženske će doći kasnije. Prije spavanja.“
„To bi bilo uredu. Nek opet bude Ginny. Znaš da nisam promiskuitetan.“
I ponovo malo smijeha, koji gutljaj pive, dim, a iz lokala polagani blues.
„Više nisam stunter“, rekao je odjednom.
Pustio sam ga da nastavi. Otpuhnuo je veliki dim.
„U dealu sa filmom povremeno odrađujem pripremu vozila za scene jurnjave i razbijanja. Preko dana sam u garaži, ili sa djecom. Usput održavam nešto starijh motora tu iz okolice. I da... još jedan posao povrh.“
Znao sam što ga zanima.
„Prvo, ono najbitnije. Novca imam jako puno i koliko god ovdje bio, što god konzumirao, platit ću sa lakoćom i zadovoljstvom.“
„Zaboravi. Kuća časti.“
„Dobar si s gazdom?“
„Dosta dobar.“
„Volio bi mu osobno zahvaliti prije nego što odem.“
Nešto mi je odjednom postalo jasnije, ali valjda ćemo i na to doći. Nastavio sam.
„Ja sam mirovini. Hoću reći, ne radim više ono što sam radio. Ne radim ništa ima nekih mjesec, dva.“
„I odmah potegao za Californiju. Tražiti što? Izgubljenu mladost?“
„Dopratio sam sina u UCLA. Onog malog koji je htio u odmetnike.“
Bilo je lijepo u bljesku sjetiti se tih vremena. Hoćeš, nećeš, otme se osmjeh.
„Studirati će fiziku. Poklopile su mu se neke stvari. Ambiciozna mater, očuh sa dobrim vezama, i na kraju ja, kao kesa iz koje će se pokrivati troškovi. Ali potencijal je i inače, barem mi tako kažu, a ja povjerovao. Sredio sam mu sve oko smještaja i rekao da neću odmah natrag nego u mali đir, kad sam već tu. Rentao motor, i krenuo... Za veliko Nikuda, a nakon par dana nazvao tebe. Bio si mi usput tamo kuda sam pošao.“
Što još dodati? Ništa. Ovoliko je dovoljno. Ono da mi je falio za osjećati se bolje, reći ću mu kasnije. Ili mu uopće neću reći, podrazumijeva se. Unutra je bend rasturao Los Lobose. Otpio sam dobar gutljaj pive i nastavio.
„A kako sam proveo zadnjih desetak godina u Zagrebu otkad si otišao iz njega? Onako, sa usponima i padovima. Ustvari, osim što su pucali na mene u vlastitom dvorištu, dobio kćer, ustrelili nam dragog prijatelja, i što me žena ostavila na par godina pa se vratila, ništa se posebnog nije dogodilo. Odavde promatrano, sasvim običan život čovjeka koji gleda svoga posla.“
Tada sam ih vidio u daljini. Dolazili su polagano prašnjavim putem, nekih desetak svjetala. Kada su prišli blizu muklo tutnjanje motora nadglasalo je muziku iz lokala. Stali su na mračniji dio parkinga. Razgovor, smijeh i ženske u društvu pouzdan su znak skupine koja traži zabavu. Žac je ustao i pozdravio se sa jednim od njih, učinilo mi se najstarijim. Ušli su u lokal. Prolazeći kroz osvijetljen ulaz, na leđima prsluka sam vidio mrtvačke glave sa anđeoskim krilom. Prilično očekivano, ustvari. Ima li nešto normalnije od Anđela Pakla u 'Crnome Raju'?
Žac se vratio za stol. Pili smo pivo, dimili cigare i šutili. Bio je red na njega da nešto kaže. Čekao sam.
„I oni su dio ovog mjesta. Želiš čuti tu priču?“
„Ako nije tužna i preduga.“
„Zabavljaš li se?“
„Kao nikad u životu.“
„Preko dana se snađi, imam nekih obaveza, ali navečer sam uvijek ovdje, već si to čuo od starog Emiliana.“
Ispričao sam mu za situaciju sa Indijancem i lulom. Smijali smo se trenutku kada sam odlazeći shvatio da se stari lukavac poigravao sa mnom. A onda kao da mi je pročitao misli.
„Ženske će doći kasnije. Prije spavanja.“
„To bi bilo uredu. Nek opet bude Ginny. Znaš da nisam promiskuitetan.“
I ponovo malo smijeha, koji gutljaj pive, dim, a iz lokala polagani blues.
„Više nisam stunter“, rekao je odjednom.
Pustio sam ga da nastavi. Otpuhnuo je veliki dim.
„U dealu sa filmom povremeno odrađujem pripremu vozila za scene jurnjave i razbijanja. Preko dana sam u garaži, ili sa djecom. Usput održavam nešto starijh motora tu iz okolice. I da... još jedan posao povrh.“
Znao sam što ga zanima.
„Prvo, ono najbitnije. Novca imam jako puno i koliko god ovdje bio, što god konzumirao, platit ću sa lakoćom i zadovoljstvom.“
„Zaboravi. Kuća časti.“
„Dobar si s gazdom?“
„Dosta dobar.“
„Volio bi mu osobno zahvaliti prije nego što odem.“
Nešto mi je odjednom postalo jasnije, ali valjda ćemo i na to doći. Nastavio sam.
„Ja sam mirovini. Hoću reći, ne radim više ono što sam radio. Ne radim ništa ima nekih mjesec, dva.“
„I odmah potegao za Californiju. Tražiti što? Izgubljenu mladost?“
„Dopratio sam sina u UCLA. Onog malog koji je htio u odmetnike.“
Bilo je lijepo u bljesku sjetiti se tih vremena. Hoćeš, nećeš, otme se osmjeh.
„Studirati će fiziku. Poklopile su mu se neke stvari. Ambiciozna mater, očuh sa dobrim vezama, i na kraju ja, kao kesa iz koje će se pokrivati troškovi. Ali potencijal je i inače, barem mi tako kažu, a ja povjerovao. Sredio sam mu sve oko smještaja i rekao da neću odmah natrag nego u mali đir, kad sam već tu. Rentao motor, i krenuo... Za veliko Nikuda, a nakon par dana nazvao tebe. Bio si mi usput tamo kuda sam pošao.“
Što još dodati? Ništa. Ovoliko je dovoljno. Ono da mi je falio za osjećati se bolje, reći ću mu kasnije. Ili mu uopće neću reći, podrazumijeva se. Unutra je bend rasturao Los Lobose. Otpio sam dobar gutljaj pive i nastavio.
„A kako sam proveo zadnjih desetak godina u Zagrebu otkad si otišao iz njega? Onako, sa usponima i padovima. Ustvari, osim što su pucali na mene u vlastitom dvorištu, dobio kćer, ustrelili nam dragog prijatelja, i što me žena ostavila na par godina pa se vratila, ništa se posebnog nije dogodilo. Odavde promatrano, sasvim običan život čovjeka koji gleda svoga posla.“
Tada sam ih vidio u daljini. Dolazili su polagano prašnjavim putem, nekih desetak svjetala. Kada su prišli blizu muklo tutnjanje motora nadglasalo je muziku iz lokala. Stali su na mračniji dio parkinga. Razgovor, smijeh i ženske u društvu pouzdan su znak skupine koja traži zabavu. Žac je ustao i pozdravio se sa jednim od njih, učinilo mi se najstarijim. Ušli su u lokal. Prolazeći kroz osvijetljen ulaz, na leđima prsluka sam vidio mrtvačke glave sa anđeoskim krilom. Prilično očekivano, ustvari. Ima li nešto normalnije od Anđela Pakla u 'Crnome Raju'?
Žac se vratio za stol. Pili smo pivo, dimili cigare i šutili. Bio je red na njega da nešto kaže. Čekao sam.
„I oni su dio ovog mjesta. Želiš čuti tu priču?“
„Ako nije tužna i preduga.“
OldBoy
New member
...jel se to meni čini, il ovu priču teže probavljate? :misli:
3.
Žac i Crvena stigli su u Californiju obići prijatelje, proputovati, i zabaviti se dok to financijski budu u stanju podnijeti. A onda se posložilo da je sa radnom dozvolom išlo jednostavnije nego što su očekivali. Žac je odradio više dobrih snimanja, i novca je bilo dovoljno za pristojan život. Rođenje blizanaca (Paul i Dorothy, zapisano u njihove dokumente) i godine u koje je ušao navele su ga na razmišljanje o napuštanju filma. Tada mu je umrla mater. Kuću u Zagrebu je prodao, a dobivenim novcem iznajmio garažu i radio u njoj ono što je najbolje znao: šarafio po autima i motorima.
Uvijek kada pomisliš da su se stvari posložile u prihvatljivi red, dogodi se pomak i novi problemi padnu na tebe poput zida. Ovaj put je pomak bio u glavi Crvene. Napisala je neku knjigu koja se dobro prodavala, te krenula u njenu promociju po LA i šire. Više se nije vraćala. Povremeno bi nazvala, poslala nešto novaca i to je bilo to. Živjela je onako kako je davno zamišljala da bi htjela. Žac je nije išao tražiti. Dođe li jednom obići djecu, nek im sama objasni gdje je, i zašto je nije bilo. A onda može natrag u svoj film. Bez ljutnje, bez natezanja.
Brigu o njihovim jednogodišnjim blizancima preuzela je za razumnu naknadu prva susjeda, udovica vozača kamiona, vrlo obična debeljuca sa troje djece u dobi od dvije do pet godina, i to se pokazalo dobrim rješenjem. Brinula je o njima kao o svojima. Žac je radio po cijele dane. Mnoge stvari o kojima bi nekad razmišljao u miru odmora poslije ručka, ili uz pivu i cigaretu prije spavanja, sada su pale u zaborav. Među njima i ideja da potraži svog staroga.
Jedno poslijepodne, nešto prije nego što je zatvorio garažu, u dvorište su se dovezla tri HDa. I tri čovjeka sa anđelima na leđima na njima. Jedan je imao problem sa kvačilom, što je Žac riješio u par minuta. Sjeli su na motore, a onda je najstariji podsjetio ovoga sa problemom da pita za cijenu učinjene usluge.
„Ništa. Platit ćete drugi put“, odgovorio je Žac.
Drugi put je bio već za desetak dana, kada je taj najstariji sam navratio, motor mu teže palio. Posao je bio skoro gotov, pili su pivo i razgovarali o svemu, pa se Žacu učinilo da je to prilika za spomenuti svog starog.
„Trebao bih naći jednoga od vas.“
„Da?“
„Ime mu ne znam, ali znam da je '69 bio sa ekipom na Altamontu, koncert Stonesa. Ako je živ, danas bi imao više sedamdeset godina. Takvih sigurno nema puno.“
„Da staneš pred njega, kako ćeš znati da si našao pravoga?“
„Znat ću.“
Žac je završio s poslom i oprao ruke. Čovjek sa anđelom na leđima je platio, sjeo na motor, a onda na izlazu zastao pored njega.
„Petnaest milja odavde prema jugu sa desne strane ima neasfaltirani odvojak, a na njegovom kraju krčma staroga Jessea Walkera. Pitaj ga što te zanima. On bi mogao znati to što te zanima, najstariji je od naših. Reci da te je poslao Danny NoChance. Gledaj naići oko ponoći, zna ondje biti dobre zabave.“
3.
Žac i Crvena stigli su u Californiju obići prijatelje, proputovati, i zabaviti se dok to financijski budu u stanju podnijeti. A onda se posložilo da je sa radnom dozvolom išlo jednostavnije nego što su očekivali. Žac je odradio više dobrih snimanja, i novca je bilo dovoljno za pristojan život. Rođenje blizanaca (Paul i Dorothy, zapisano u njihove dokumente) i godine u koje je ušao navele su ga na razmišljanje o napuštanju filma. Tada mu je umrla mater. Kuću u Zagrebu je prodao, a dobivenim novcem iznajmio garažu i radio u njoj ono što je najbolje znao: šarafio po autima i motorima.
Uvijek kada pomisliš da su se stvari posložile u prihvatljivi red, dogodi se pomak i novi problemi padnu na tebe poput zida. Ovaj put je pomak bio u glavi Crvene. Napisala je neku knjigu koja se dobro prodavala, te krenula u njenu promociju po LA i šire. Više se nije vraćala. Povremeno bi nazvala, poslala nešto novaca i to je bilo to. Živjela je onako kako je davno zamišljala da bi htjela. Žac je nije išao tražiti. Dođe li jednom obići djecu, nek im sama objasni gdje je, i zašto je nije bilo. A onda može natrag u svoj film. Bez ljutnje, bez natezanja.
Brigu o njihovim jednogodišnjim blizancima preuzela je za razumnu naknadu prva susjeda, udovica vozača kamiona, vrlo obična debeljuca sa troje djece u dobi od dvije do pet godina, i to se pokazalo dobrim rješenjem. Brinula je o njima kao o svojima. Žac je radio po cijele dane. Mnoge stvari o kojima bi nekad razmišljao u miru odmora poslije ručka, ili uz pivu i cigaretu prije spavanja, sada su pale u zaborav. Među njima i ideja da potraži svog staroga.
Jedno poslijepodne, nešto prije nego što je zatvorio garažu, u dvorište su se dovezla tri HDa. I tri čovjeka sa anđelima na leđima na njima. Jedan je imao problem sa kvačilom, što je Žac riješio u par minuta. Sjeli su na motore, a onda je najstariji podsjetio ovoga sa problemom da pita za cijenu učinjene usluge.
„Ništa. Platit ćete drugi put“, odgovorio je Žac.
Drugi put je bio već za desetak dana, kada je taj najstariji sam navratio, motor mu teže palio. Posao je bio skoro gotov, pili su pivo i razgovarali o svemu, pa se Žacu učinilo da je to prilika za spomenuti svog starog.
„Trebao bih naći jednoga od vas.“
„Da?“
„Ime mu ne znam, ali znam da je '69 bio sa ekipom na Altamontu, koncert Stonesa. Ako je živ, danas bi imao više sedamdeset godina. Takvih sigurno nema puno.“
„Da staneš pred njega, kako ćeš znati da si našao pravoga?“
„Znat ću.“
Žac je završio s poslom i oprao ruke. Čovjek sa anđelom na leđima je platio, sjeo na motor, a onda na izlazu zastao pored njega.
„Petnaest milja odavde prema jugu sa desne strane ima neasfaltirani odvojak, a na njegovom kraju krčma staroga Jessea Walkera. Pitaj ga što te zanima. On bi mogao znati to što te zanima, najstariji je od naših. Reci da te je poslao Danny NoChance. Gledaj naići oko ponoći, zna ondje biti dobre zabave.“
elektricar86
Well-known member
@Old
Prica je odlicna,pises je u prepoznatljivo kvalitetnom stilu,ali meni,za razliku od onih prije,ova djeluje zaista fiktivno.
Stvar je u tome da se radnja Odmetnika dogadjala na domacim ulicama,ja sam imao osjecaj kao da slusam nekog lokalnog kamatara, u penziji,koji prica o svojem zivotu,memoare,a ova prica mi je kao da gledam dobar film.
Eto.to je sta se mene tice.
Prica je odlicna,pises je u prepoznatljivo kvalitetnom stilu,ali meni,za razliku od onih prije,ova djeluje zaista fiktivno.
Stvar je u tome da se radnja Odmetnika dogadjala na domacim ulicama,ja sam imao osjecaj kao da slusam nekog lokalnog kamatara, u penziji,koji prica o svojem zivotu,memoare,a ova prica mi je kao da gledam dobar film.
Eto.to je sta se mene tice.
Phobocaster
New member
sličan osjećaj sam imao kad sam gledao game of thrones i kad sam vidio hrvatske glumce...bye bye sf fikcijo u glavi, pokvari mi kompletno sve, al old ima mašte, samo nek teraelektricar86 said:
danijel044
Well-known member
OldBoy
New member
...treba komentirati, meni radi lakšeg pisanja, vama za bolje praćenje. A i nešto se događa.
Rekao sam da će priča biti odmaknuta s ulice. Mogao sam je smjestiti u neku vukojebinu na potezu od Dugopolja prema Hercegovini, a onda bi cijelo vrijeme slušao ispravke u smislu kako se koja birtija na putu zove, i jel onaj riknuo od overdoza ili ga propucao ženin jebač.
U Odmetnicima su likovi tražili lovu, zabavu, slavu. Bit će da su bili mlađi. Ovdje je malo drugačije
Rekao sam da će priča biti odmaknuta s ulice. Mogao sam je smjestiti u neku vukojebinu na potezu od Dugopolja prema Hercegovini, a onda bi cijelo vrijeme slušao ispravke u smislu kako se koja birtija na putu zove, i jel onaj riknuo od overdoza ili ga propucao ženin jebač.
U Odmetnicima su likovi tražili lovu, zabavu, slavu. Bit će da su bili mlađi. Ovdje je malo drugačije
