CRNI RAJ
- Thread starter OldBoy
- Start date
elektricar86
Well-known member
Ono kockanje sa ciganima je preodlicno napisano 
,taj dio mi je bas ostao u sjecanju.
Bemti,citajuci to imao sam napetost u zelucu kao da tamo osobno bacam kockice. (u ulozi Klempe,naravno 
)
,taj dio mi je bas ostao u sjecanju. Bemti,citajuci to imao sam napetost u zelucu kao da tamo osobno bacam kockice.
(u ulozi Klempe,naravno )OldBoy
New member
elektricar86 said:Ono kockanje sa ciganima je preodlicno napisano
Bemti,citajuci to imao sam napetost u zelucu kao da tamo osobno bacam kockice.
...bio je to Gnjus (švercer i prevarant), a ne Klempo (kamatar i mudrijaš)
.
elektricar86
Well-known member
OldBoy said:...bio je to Gnjus (švercer i prevarant), a ne Klempo (kamatar i mudrijaš)
E jbga
,izgleda da mi se malo pomjesalo ,bom nije bitno,i dalje stoji da je odlicno napisano. 
OldBoy
New member
Za motel je bio predaleko od ceste, neuočljiv. Za klasičnu krčmu loše osvjetljen, bez pripadajućeg neona, panoa, putokaza. A naziv je obećavao užitke, one grešne, drage svim uzrastima i zanimanjima. Unutra bend sa odličnom svirkom, puno glasnog smijeha, zgodnih cura, biljar, rasvjeta prigušena, osim na plesnom podiju. 'Crni Raj' je bio bordel.
Kada je Žac nešto prije ponoći te večeri na šanku pitao za Jessea, barmen ga je uputio na šepavog poslužitelja, a ovaj ga poveo do trijema. Starac je sjedio sam za stolom u polumraku svjetla što je padalo sa prozora. U kolicima. Pušio travu, srkao žesticu, i trudio se podsjećati na Willie Nelsona. Žac mu je prišao.
„Ti si Jesse Walker?“
„Jesam. I ti to znaš, al svejedno pitaš.“
„Ja sam Jatz, a ovamo me uputio jedan čovjek. Rekao je da se zove NoChance i da mi možeš pomoći.“
„Danny? Uzmi stolicu.“
Sjeo je nasuprot starca. Na prvi se pogled vidjelo da Čovjek u kolicima nije osoba koju traži i bilo mu je drago što je tako. Ne bi mogao svog Oca koji to nikada nije htio biti prihvatiti kao pozitivca.
„Trebao bih jednog od vas koji je bio na Altamontu sa Stonesima.“
„Zašto?“
„Imam osobnu poruku za njega.“
Starac je otpio gutljaj. Gledao ga je sa zanimanjem.
„Ime?“
„Ne znam. Ono pravo ti ne bi značilo ništa jer ga je sigurno promjenio. Možda ti ovo pomogne: došao je iz komunističkog dijela Evrope.“
„To eliminira dosta njih. Jel imaš kakvu sliku?“
„Ja sam njegova slika.“
Čovjek u kolicima nije u prvi mah razumio ovo zadnje, a kada je shvatio trgnuo se, iz džepa prsluka je izvukao Zippa i prinio plamen Žacovom licu. Neko ga je vrijeme proučavao.
„Jebote... ko da gledam njega.“
„Koga?“
Starac je ugasio upaljač, povukao dobar dim i nastavio.
„U više od pedeset godina na motorima i sa motorima vidio sam svakakvih ljudi. Ovaj kojeg tražiš je... težak čovjek. Neosjetljiv. Zna li za tebe?“
„Zna. Ali ga nije bilo briga.“
„Mogu misliti. Takav je.“
Otpio je čašu do dna i nastavio.
„Ja sam bio papak za žene. Cijeli sam život proveo sa jednom. Imao sam dva sina. Stariji bi sada bio tvojih godina. Pokupio ga je kamion. Mlađi je stradao u sukobu sa... nekim ljudima. Da sam okolo ševio kao svaki pristojan čovjek, moglo se sada dogoditi da i meni dođe neko poput tebe, kaže 'tvoj sam izgubljeni sin', a ja posvjetlim kao maloprije upaljačem i ugledam svoje lice.“
Jesse je pozvao šepavog poslužitelja iz mraka da mu donese novo piće. Žac je zapalio cigaretu, a starac se prisjećao.
„Bile su ono teške godine i vjeruj mi, nije se moglo drugačije. Po njega je završilo loše. Dužni smo mu dan danas. Legenda. To tebi, naravno, ne znači puno. Zašto ga uopće tražiš?“
„Bilo mi je usput. I dao sam jednom davno sebi riječ.“
Čovjek u kolicima je šutio očekujući priču, ali je ona izostala.
„Malo govoriš. Kao on.“
„Kada si ga zadnji put vidio?“ pitao je Žac.
„Prije petnaest godina. Onda sam sa motora pao u jebena kolica. I za ne biti društvu na teret, otvorio ovo krasno mjesto.“
Starac je otpio iz nove čaše, i nastavio sjećati se. Govorio je o jednom drugačijem vremenu. O ljudima kojih već odavno nije bilo, a on se jednom vozio sa njima. O mjestima koja je prošao, a danas je nemoguće vidjeti ih jer više ne postoje. Sjećao se muzike, velikih faca prije nego što su postali poznati. I tako skoro sat vremena, a Žac naručio novu pivu i slušao. Kada je u pričanju valjda samome sebi dosadio, Jesse je nastavio razgovor s njim.
„Tu si negdje doma?“
„Petnaest milja odavde.“
„Onda bi mogao još koji put navratiti. Vidio si da ovo nije crkva. Počastio bi te nekom djevojkom. Ako voliš dečke, na krivom si mjestu.“
„Djevojka bi bila sasvim OK i svakako ću skoro ponovo navratiti. Čak i ako mi sada kažeš ono zbog čega sam došao.“
Više nisu razgovarali. Žac je dovršio pivu i ustao od stola.
„Imam sutra dug dan, morao bih poći.“
Stari Jesse Walker je bio kratak.
„Zove se Johnatan King i odležava doživotnu u Folsomu. Već više od četrdeset godina.“
Kada je Žac nešto prije ponoći te večeri na šanku pitao za Jessea, barmen ga je uputio na šepavog poslužitelja, a ovaj ga poveo do trijema. Starac je sjedio sam za stolom u polumraku svjetla što je padalo sa prozora. U kolicima. Pušio travu, srkao žesticu, i trudio se podsjećati na Willie Nelsona. Žac mu je prišao.
„Ti si Jesse Walker?“
„Jesam. I ti to znaš, al svejedno pitaš.“
„Ja sam Jatz, a ovamo me uputio jedan čovjek. Rekao je da se zove NoChance i da mi možeš pomoći.“
„Danny? Uzmi stolicu.“
Sjeo je nasuprot starca. Na prvi se pogled vidjelo da Čovjek u kolicima nije osoba koju traži i bilo mu je drago što je tako. Ne bi mogao svog Oca koji to nikada nije htio biti prihvatiti kao pozitivca.
„Trebao bih jednog od vas koji je bio na Altamontu sa Stonesima.“
„Zašto?“
„Imam osobnu poruku za njega.“
Starac je otpio gutljaj. Gledao ga je sa zanimanjem.
„Ime?“
„Ne znam. Ono pravo ti ne bi značilo ništa jer ga je sigurno promjenio. Možda ti ovo pomogne: došao je iz komunističkog dijela Evrope.“
„To eliminira dosta njih. Jel imaš kakvu sliku?“
„Ja sam njegova slika.“
Čovjek u kolicima nije u prvi mah razumio ovo zadnje, a kada je shvatio trgnuo se, iz džepa prsluka je izvukao Zippa i prinio plamen Žacovom licu. Neko ga je vrijeme proučavao.
„Jebote... ko da gledam njega.“
„Koga?“
Starac je ugasio upaljač, povukao dobar dim i nastavio.
„U više od pedeset godina na motorima i sa motorima vidio sam svakakvih ljudi. Ovaj kojeg tražiš je... težak čovjek. Neosjetljiv. Zna li za tebe?“
„Zna. Ali ga nije bilo briga.“
„Mogu misliti. Takav je.“
Otpio je čašu do dna i nastavio.
„Ja sam bio papak za žene. Cijeli sam život proveo sa jednom. Imao sam dva sina. Stariji bi sada bio tvojih godina. Pokupio ga je kamion. Mlađi je stradao u sukobu sa... nekim ljudima. Da sam okolo ševio kao svaki pristojan čovjek, moglo se sada dogoditi da i meni dođe neko poput tebe, kaže 'tvoj sam izgubljeni sin', a ja posvjetlim kao maloprije upaljačem i ugledam svoje lice.“
Jesse je pozvao šepavog poslužitelja iz mraka da mu donese novo piće. Žac je zapalio cigaretu, a starac se prisjećao.
„Bile su ono teške godine i vjeruj mi, nije se moglo drugačije. Po njega je završilo loše. Dužni smo mu dan danas. Legenda. To tebi, naravno, ne znači puno. Zašto ga uopće tražiš?“
„Bilo mi je usput. I dao sam jednom davno sebi riječ.“
Čovjek u kolicima je šutio očekujući priču, ali je ona izostala.
„Malo govoriš. Kao on.“
„Kada si ga zadnji put vidio?“ pitao je Žac.
„Prije petnaest godina. Onda sam sa motora pao u jebena kolica. I za ne biti društvu na teret, otvorio ovo krasno mjesto.“
Starac je otpio iz nove čaše, i nastavio sjećati se. Govorio je o jednom drugačijem vremenu. O ljudima kojih već odavno nije bilo, a on se jednom vozio sa njima. O mjestima koja je prošao, a danas je nemoguće vidjeti ih jer više ne postoje. Sjećao se muzike, velikih faca prije nego što su postali poznati. I tako skoro sat vremena, a Žac naručio novu pivu i slušao. Kada je u pričanju valjda samome sebi dosadio, Jesse je nastavio razgovor s njim.
„Tu si negdje doma?“
„Petnaest milja odavde.“
„Onda bi mogao još koji put navratiti. Vidio si da ovo nije crkva. Počastio bi te nekom djevojkom. Ako voliš dečke, na krivom si mjestu.“
„Djevojka bi bila sasvim OK i svakako ću skoro ponovo navratiti. Čak i ako mi sada kažeš ono zbog čega sam došao.“
Više nisu razgovarali. Žac je dovršio pivu i ustao od stola.
„Imam sutra dug dan, morao bih poći.“
Stari Jesse Walker je bio kratak.
„Zove se Johnatan King i odležava doživotnu u Folsomu. Već više od četrdeset godina.“
OldBoy
New member
...i opet malo u kurzivu :wink:
Negdje pred kraj njegova Vremena posjetu mu je najavio neznanac imena koje nije govorilo ništa, ali prezime mu odnekud zvonilo u ušima. I prije se povremeno događalo da lovu, cigarete i ostalo što mu treba donose ljudi koje nikada nije vidio. Bilo mu je svejedno dok god bi stizalo, pa od toga nije pravio pitanje. Ali kako je već nekoliko godina unazad imao problema sa pamćenjem, na sam dan posjeta zaboravio je na to. Zaboravio bi taj put na posjete uopće, da nisu došli po njega. Demencija je, zaključio je hodajući ispred čuvara, uzela maha.
Kada je ušao u box, s druge strane stakla sjedio je netko koga na prvi pogled nije poznavao. Navikao u tim situacijama da došljak počne razgovor, čekao je. Isto je učinio i neznanac. Tada je pomislio kako je to neuobičajeno, pa je bolje zagledao lice prekoputa. Ono je, na čudan način, jednim dijelom bilo nesumnjivo njegovo, a dijelom u kome nije prepoznavao sebe podsjećalo ga je na osobu iz logički nepojmljive daljine. Tolike da nikakvim suvislim slijedom nije mogao dobaciti do nevjerojatne veze prezimena neznanca, a sjetio se odakle mu je ono poznato, i djevojke iz jednog drugog vremena, drugog prostora, druge dimenzije.
Johnatan King je sada bio potuno siguran da halucinira. Pokušao je zatvoren u stvarnosti tog čudnog privida pronaći pukotinu u njemu, onako kako je tražimo uvijek kada u snu shvatimo da sanjamo, ali nije uspio. Stolica je pod njim bila čvrsta i neudobna, svaki detalj itekako poznatog sektora za posjete s druge strane stakla na svom mjestu, a ono jedino zbog čega je čitavu situaciju pojmio kao iluziju, lice sačinjeno od njegovog i Djevojke prešućenog imena, bilo je jednako realno kao i neugodan miris znoja i ustajalosti prostorije u kojoj je sjedio. Ništa se nije događalo. Da preko ramena nepoznatog nije vidio skokovito pomicanje sekudaljke zidnog sata, mislio bi kako vrijeme stoji. Odlučio je riješiti zagonetku pred sobom prihvaćajući neznanca kao stvarnost, koliko god to nemoguće bilo. Podići će slušalicu i reći mu:
„OK, to si ti, nije mi uopće jasno kako si me našao. Ovo sam ja. Pljuni me i nestani odakle si došao. Neka bude kao što je uvijek bilo. I meni, i tebi.“
Sačekat će da druga strana izrekne svu hrpu zasluženih uvreda nakupljanih cijeli jedan život, pitati je je li gotovo, i objesiti slušalicu na zid. Napolju u zatvorskom dvorištu, okružen stvarnim ljudima, neko će se vrijeme čuditi polusnu kroz kojeg je budan prošao, a onda polako zaboraviti sve.
Okrenuo je glavu prema slušalici na zidu, a zatim vratio pogled na nepoznatog. Očekivao je da će ovaj shvatiti gestu, podići slušalicu sa druge strane, ali Čovjek lica sličnog njegovome nije nikako reagirao. Gledao je u starca još neko vrijeme. Onda je odmahnuo glavom u znak nepristajanja. Ustao je i otišao. Otac koji to nikada nije htio biti, nepomično je sjedio i dugo gledao praznu stolicu sa druge strane stakla. Sve dok čuvari nisu došli po njega.
U ostatku svog Vremena još se nekoliko puta sjetio neznanca. Čak mu je i ime zapamtio, iako ga je pamćenje već odavno loše služilo. Uvjeravao bi tada sebe da je to ipak bio san, loš dan, ili nešto povezano sa godinama i svime što je tijekom svog dugog života ispušio, ušmrkao, ubrizgao. I znao je da neće dugo. A onda mu je Vrijeme isteklo. Umro je.
Bude li Bog pravedan, a jeste, razumjeli Ga mi ili ne, Johnatan King će vječnost čekati u društvu časnih ljudi, slušati zauvijek o njihovoj pobožnosti, dobrim djelima i sramiti se svog zemaljskog života. Sigurno neće goriti u plaklu. Tamo bi bio kod kuće. Među svojima.
Negdje pred kraj njegova Vremena posjetu mu je najavio neznanac imena koje nije govorilo ništa, ali prezime mu odnekud zvonilo u ušima. I prije se povremeno događalo da lovu, cigarete i ostalo što mu treba donose ljudi koje nikada nije vidio. Bilo mu je svejedno dok god bi stizalo, pa od toga nije pravio pitanje. Ali kako je već nekoliko godina unazad imao problema sa pamćenjem, na sam dan posjeta zaboravio je na to. Zaboravio bi taj put na posjete uopće, da nisu došli po njega. Demencija je, zaključio je hodajući ispred čuvara, uzela maha.
Kada je ušao u box, s druge strane stakla sjedio je netko koga na prvi pogled nije poznavao. Navikao u tim situacijama da došljak počne razgovor, čekao je. Isto je učinio i neznanac. Tada je pomislio kako je to neuobičajeno, pa je bolje zagledao lice prekoputa. Ono je, na čudan način, jednim dijelom bilo nesumnjivo njegovo, a dijelom u kome nije prepoznavao sebe podsjećalo ga je na osobu iz logički nepojmljive daljine. Tolike da nikakvim suvislim slijedom nije mogao dobaciti do nevjerojatne veze prezimena neznanca, a sjetio se odakle mu je ono poznato, i djevojke iz jednog drugog vremena, drugog prostora, druge dimenzije.
Johnatan King je sada bio potuno siguran da halucinira. Pokušao je zatvoren u stvarnosti tog čudnog privida pronaći pukotinu u njemu, onako kako je tražimo uvijek kada u snu shvatimo da sanjamo, ali nije uspio. Stolica je pod njim bila čvrsta i neudobna, svaki detalj itekako poznatog sektora za posjete s druge strane stakla na svom mjestu, a ono jedino zbog čega je čitavu situaciju pojmio kao iluziju, lice sačinjeno od njegovog i Djevojke prešućenog imena, bilo je jednako realno kao i neugodan miris znoja i ustajalosti prostorije u kojoj je sjedio. Ništa se nije događalo. Da preko ramena nepoznatog nije vidio skokovito pomicanje sekudaljke zidnog sata, mislio bi kako vrijeme stoji. Odlučio je riješiti zagonetku pred sobom prihvaćajući neznanca kao stvarnost, koliko god to nemoguće bilo. Podići će slušalicu i reći mu:
„OK, to si ti, nije mi uopće jasno kako si me našao. Ovo sam ja. Pljuni me i nestani odakle si došao. Neka bude kao što je uvijek bilo. I meni, i tebi.“
Sačekat će da druga strana izrekne svu hrpu zasluženih uvreda nakupljanih cijeli jedan život, pitati je je li gotovo, i objesiti slušalicu na zid. Napolju u zatvorskom dvorištu, okružen stvarnim ljudima, neko će se vrijeme čuditi polusnu kroz kojeg je budan prošao, a onda polako zaboraviti sve.
Okrenuo je glavu prema slušalici na zidu, a zatim vratio pogled na nepoznatog. Očekivao je da će ovaj shvatiti gestu, podići slušalicu sa druge strane, ali Čovjek lica sličnog njegovome nije nikako reagirao. Gledao je u starca još neko vrijeme. Onda je odmahnuo glavom u znak nepristajanja. Ustao je i otišao. Otac koji to nikada nije htio biti, nepomično je sjedio i dugo gledao praznu stolicu sa druge strane stakla. Sve dok čuvari nisu došli po njega.
U ostatku svog Vremena još se nekoliko puta sjetio neznanca. Čak mu je i ime zapamtio, iako ga je pamćenje već odavno loše služilo. Uvjeravao bi tada sebe da je to ipak bio san, loš dan, ili nešto povezano sa godinama i svime što je tijekom svog dugog života ispušio, ušmrkao, ubrizgao. I znao je da neće dugo. A onda mu je Vrijeme isteklo. Umro je.
Bude li Bog pravedan, a jeste, razumjeli Ga mi ili ne, Johnatan King će vječnost čekati u društvu časnih ljudi, slušati zauvijek o njihovoj pobožnosti, dobrim djelima i sramiti se svog zemaljskog života. Sigurno neće goriti u plaklu. Tamo bi bio kod kuće. Među svojima.
Biker_Sisak
Member
čitam početak i mislim si Old je nekaj pomiješao, pa ovo nema veze jedno s drugim, al sad sam pohvatao