Dan 13. - 8.7.2021. Kotor - Šibenik, 401 km
Ova dva posljednja dana su bili čisti 'transfer' dani - cilj je bio odovziti bez previše stajanja i razgledavanja i stići doma u jednom komadu i dobre volje. Iz Kotora smo krenuli uobičajeno čim ranije radi vrućine i zapalili uz obalu. Vozili smo, odmarali se, napajali i pokušavali ohladiti .... ovdje u Neumu čekamo sladoledni kup (slika je crvena radi crvenih suncobrana) a posebno nam je lijepo bilo vidjeti Pelješki most. Jedna stvar je vidjeti to na televiziji, čak i fantastične snimke sa dronom, ali ovako uživo je nešto posebno. Most je jednostavno lijep, velik (dugačak) i, što reć - jedva čekam da 'proradi' pa da se okušamo đirom po njemu.
Već smo se unaprijed bili dogovorili da ćemo najtopliji dio dana pokušati ubiti negdje na plaži odnosno na moru uz plažu. Nije baš zgodno i praktično sa ceste, u vožnji birati mjesto gdje se spustiti na more, ali smo dobro uboli u mjestu Mimice - minijaturna plaža koja djeluje gotovo privatno, pa nas i nisu baš gledali s dobrodošlicom kada smo sišli s magistrale i ugurali se između parkiranih automobila. Vjerojatno su nas zamjenili za neke opake huligane, a kad tamo samo neki ubogi starčići koji su jedva sjahali sa svojih metalnih kljusina .... a jadni mi. No ipak, okupali smo se - ma što okupali - toćali smo se u moru sat vremena i uživali u istinsko mlakoj vodi ....
.... a nije ni čudo da nam je raspoloženje nakon toga bilo ....
Tako smo pičili dalje do Šibenika, a na pumpi prije grada smo rekli - ma što da se mučimo sa traženjem, ajmo mi rezervirati preko booking.coma i odmah ubodemo neki apartmančić bez traženja. Tako smo i učinili i ništa - navigacija i - vodi nas. Adresa je bila neka ulica nekog Tavelića, a kad ono - stari grad! Ne moš' s motorima tamo. Ajde, rekli smo, nema veze, ćemo ih parkirat na rivi pa pješice. Međutim nikako nać taj apartman. Broj je bio 3 (u toj ulici), ali mi smo zabunom tražili broj 4. Apartmane ima broj 2, ima 6, ali četiri nema. Pitamo na broju 3 (to je ustvari bio naš) ali nam žena kaže - ne, ja sam zauzeta, niste kod mene rezervirali .... sve u svemu, nakon jedno sat vremena traženja, znojenja i lutanja po starom gradu vidli smo da nešto ne štima. Pogledamo bolje u rezervaciju a kad ono ispalo da smo rezervirali za 14.7., greškom naravno. I to baš kod te žene na broju 3 ....
Poništimo rezervaciju i krenuli ipak tražiti 'pješke' tj. od vrata do vrata. Dobro, nismo dugo tražili - na samom izlazu iz Šibenika smo uboli jedan apartmančić sa prekrasnim pogledom na šibenski arhipelag ....
Večeru, naravno, nismo preskočili - ovo je, posljednja zajednička večera na putu:
A po noći je bilo toliko toplo da se Edo pred jutro prebacio na terasu i tamo nastavio slatke snove .... (vjerojatno je sanjao diferencijale, he, he ....) .... ma ne, bio je umoran k'o pas od jurnjave prethodnog dana, od Skopja do Kotora, 8 sati ....
Dan 14. - 9.7.2021. Šibenik - doma, 316 km
Posljednji dan na putu je bio uobičajena vožnja po već poznatim krajevima. Na izlasku iz Zadra smo iskoristili priliku da Edo posjeti starog pajdaša iz vojske (one prve), nisu se vidjeli godinama, desetljećima ....
Na kavi u Karlobagu nas je dočekala uobičajena gužva motora svih boja, oblika i nacija:
Na povratku, negdje oko Senja (one duge nizbrdice prije Senja iz smjera Zadra) meni se učinilo da mi nešto u motoru zuji, možda malo pre glasno. Bio sam svjestan da sam fobičan od tog prokletog ležaja 'diferencijala' (na prošlom motoru, BMW R850R mi se otprilike na ovoj kilometraži - oko 75.000 - bio 'pokvario' taj ležaj, a i Edov motor je otprilike bio tu negdje sa kilometražom) tako da sam se nastojao smiriti i uvjeriti da mi se samo pričinjava.
Ipak, nekoliko dana nakon što smo sretno došli doma vrag mi nije dao mira i pokušam napraviti đir s motorom da vidim stvarno dali se nešto čuje ili ne. Nisam čuo ništa. Ipak, ne budi lijen, porazgovaram sa serviserom (uvijek istim Matrljanom) i on mi kaže neka dođem. Ja dođem, on napravi đir i kaže da nešto čuje. Ugasimo motor, ja pretisnem prednji kotač na zemlju, on okrene zadnji, a kad ono 'klok-klok ....' - ode neki ležaj u pm .... eto, tako da me ipak uho nije varalo. Nije mi preostalo nego utješiti se onom maksimom koju je pokojni Enzo Ferrari uvijek isticao: '.... najbolji trkaći auto je onaj koji se pokvari čim pređe ciljnu crtu ....'. Ja sam prešao ciljnu crtu i sad me čeka što - slava? ma ne - trošak .... no bolje tu nego negdje na putu, ne?
Edo i moja supruga nekako s nostalgijom (i valjda srećom) gledaju u otočić ispred Svetog Jurja kod Senja, valjda misle - uh, evo nas konačno doma ....
Posljednja zajednička pizza u piceriji 'Petrus' u Kraljevici, prije nego je svatko išao svojim putem tj. svojoj kući
Možda je malo deplasirano naknadno pisati o tome jer se stvari mijenjaju svakodnevno, ali što se tiče Covida i prelazaka granica stvar je bila takva: na ulazu u Mađarsku - ništa (tj. nitko nas nije pitao NIŠTA drugo osim osobnih); na ulazu u Rumunjsku - ništa; na ulazu u Bugarsku - ništa (osim osobnih pitali su saobraćajnu od motora); na ulazu u Makedoniju - ništa (plus saobraćajna); na ulazu u Albaniju - ništa (plus saobraćajna); na ulazu u Crnu Goru - ništa (plus saobraćajna); na ulazu u Hrvatsku - ništa; na ulazu u BiH kod Neuma - ništa (plus saobraćajna); na ponovnom ulasku u Hrvatsku (iz Neuma) - pitali su da vide Covid papire, pogledali bez da su rastvorili papir i vratili bez skeniranja. Pa ti budi pametan ....
Još jedna ilustracija koliko je bilo toplo na putu - čak mi se i lajsna od GIVI-ja odljepila od viška stupnjeva Celzijusa:
Eto ....
I na koncu, po običaju, malo statistike:
Na putu smo bili ukupno 14 dana.
Napravili smo sve skupa 4334 km. Znači prosječno smo dnevno radili oko 310 km.
Potrošili smo (supruga i ja, dakle dvije osobe) 1409 eura.
Od toga 19% (276 €) na benzin, 36% (514 €) na spavanja, 31% (435 €) na klopu, 1,75% na kulturu i 4,5% na 'putovanje' (bez benzina - to su putna osiguranja, auto-karte, taxi, parkiranja itd.) i 5% na ostalo. Ukratko, dnevno smo trošili oko 100 €.
A što drugo reć' nego čitajte nas i iduće godine, nadam se ....
Vojo