Ovdje sam još bio potpuno suh. Benzinjara na autobanu na istočnom kraju Slavonskog Broda, nešto iza jedanaest sati prije podne. Neke sitne kapljice su tek krenule u silaznu putanju, nebo ispred mene čak i nije izgledalo previše opasno a uostalom i pogled na
RainAlarm je pokazao da mi je na putu tek neveliko područje označeno zelenom i svijetlije plavom bojom ... alzo, nešto kao
light rain. Ma neće biti ništa strašno, hajde ... budem navukao na sebe tanku kišnu jaknicu jednom kad je pronađem na dnu tank torbe. Gorivo nisam točio ... zadnje tankanje bilo je na pumpi oko Nove Gradiške a Crna Guja imade tank od 17 litara što znači da je iduće tankanje na rasporedu tek nakon Batrovaca.
Oko Babine Grede bio sam mokar. Ona tanka jaknica dobro radi svoj posao - od pojasa na gore ništa nije promočilo - no mokre sam guzice i još mokrijih nogu. Ono što je još na Brodskoj benzinjari izgledalo kao lagana kišica u nastajanju, prometnulo se u opći potop s vidljivošću ne većom od 20 metara ... otprilike kao kad u rujnu fasujem magluštinu u Gorskom kotaru. Oko Županje više niti cesta nije bila mokra a u dolasku na naplatne prije Lipovca već su mi i gaće bile suhe ... je, dobar je taj polipropilenski veš, nemam zamjerki. Jedino što je ostalo potpuno mokro jest ona kartica za cestarinu, no momak u naplatnoj kućici nije se sekirao oko toga ... nešto je rukom napisao na karticu i naplatio cestarinu. Jedino me pitao gdje sam pronašao toliku kišurinu jer tu oko Lipovca od iste nije bilo ni traga ni glasa.
Na prvoj benzinjari iza Batrovaca - sada je to Shell - stajem, napajam Crnu Guju i javljam svom domaćinu u Beogradu da nisam daleko. Rukavice su još onako malo vlažnjikave ali nisam raspoložen dizati sjedište i izvlačiti par suhih rukavica ... ovima ionako treba još 10 km luftanja i budu full suhe.
Desetak km kasnije, ako i toliko, bile su opet full mokre. Novi prolom oblaka, još gori od onog od prije sat vremena, opet me nakvasio. Kišurina je padala tolikom silinom da su automobili stajali u zaustavnoj traci, no ja sam vidio tablu na kojoj se spominjalo 5 km do iduće benzinjare - OMV, na kojem sam već tankao u ranijim prolascima - pa sam maksimalno izoštrio senzore i izdržao do tamo.
Skrećem desno na benzinjaru, jedva da išta vidim - čak sam zadnjih nekoliko km vozio s otvorenim vizirom jer drugačije nije išlo - i skoro me s motora sruši plimni val kojega sam podigao prolazeći kroz jezero koje se tu stvorilo. Divota jedna ... sada znadem kako to izgleda kada ti netko istrese barem 20 litara vode u kacigu s podignutim vizirom. A i nove fensi Sidi tihotapke bile su kao uronjene u bazen ... em što su prošle kroz jezero, em što se sva vodurina s hlača istovarila u njih. Nekako se uparkiram ispred ulaza, sve s mene se cijedi a ovi koji su ranije stigli bježeći od kiše gledaju me kao da sam s neba pao. Vjerojatno sam taman tako i izgledao.
Trebalo mi je neko vrijeme da sa sebe zgulim rukavice i da javim u BG da moguće budem malčice kasnio jerbo sam zaglavio na benzinjari opkoljenoj vodurinom ... a stigao sam uočiti da je dubina onog jezera kroz koje sam proletio na ulazu debelo preko osovina. Niti petnaest minuta kasnije vodurina s neba postala je lagana ljetna kišica i ja sam se ubacio nazad na cestu koja je nakon dvije-tri minute bila potpuno suha. Devedeset je km do Beograda, imam pun tank goriva i lagano se sušim na vrućem ljetnom suncu.
Ja sam se koliko-toliko i osušio do naplatnih kućica, no kartica za cestarinu i 200 dinara koje sam još na ulazu pripremio nisu dosegli to stanje. Pružam sve to u mokrim rukavicama momku u naplatnoj kućici uz prigušeni "Čuj, možda je ovo malčice mokro", a on koluta očima i hvata se za glavu. Pitam ga jel' mu dobro ...
E sad, ne znam jel me zayebava ili je problem stvarno u tome što on baš mora ugurati tu karticu u nekakav uređaj kako bi mogao otvoriti rampu i naplatiti cestarinu. Gledao sam danas proceduru kako to rade nešto zapadnije, i uopće nije bilo bitno što je kartica mokra. Alzo, ovaj momak je najprije sušio karticu iznad rešoa na kojem inače kuha kavu, pa ju je probao ugurati kam treba. Nije prošlo. Pa je izašao van i okretao karticu prema Suncu nebi li je osušio ... usput je i zatvorio traku da se ne nakupljaju iza mene. Pa je probao i nije prošlo. Onda je opet skakutao s tom karticom samo s druge strane naplatnih, mahao njome i ovako i onako ... pa je na kraju ipak nekako uspio nagovoriti je da bude pročitana. Ja sam za to vrijeme stajao i sušio rukavice na rešetkama oko zadnjeg cilindra ... veliki V2 fino grije. Možda u tome i jest tajna u brzom sušenju oko yaya, a ne u šmensi
baselayer gaćama.
Desetak minuta kasnije nalazim se sa svojim frendićem i domaćinom na NIS pumpi i nimalo lagano - samo pratimo promet, ništa drugo - otperjamo prema Ušću, motore zaključavamo u garažu na dva dana i sada stvarno lagano otcipelarimo u bazu. Raspakiravanje, sve na balkon na sušenje i luftanje, "lekić" od domaće šljive, tuširanje i preoblačenje u nešto prikladno popodnevnim vanjskim temperaturama, kebab u "dolini gladnih" i eto nas u stanju Ready to Race, kako i priliči Pravim Kateemdžijama.
Ovo
RediTuRejs ne treba shvatiti bukvalno ... na programu je dva dana šetnje po Beogradu - možda koja stanica busom tu i tamo - no od vožnje motorima ništa. Na stranu to što je vrućina preko svake mjere, jednostavno želim na miru obići neke dijelove grada iz mog ranijeg života, sjesti u neke zanimljive kafiće, vidjeti štogod iz drugog ugla i konačno ... da možemo na miru razgovarati. A šetnja uz Dunav, splavove, ušće, Savu ... idealno je mjesto za početak. Nevjerojatno koliko se vremena može potrošiti šetajući uz rijeke.
...
