Plavi Ledolomac
New member
ZAGREB - Karlovac - Josipdol - Plitvice - Gospić - Gračac - Knin - Drniš - Split - BOL NA BRAČU
Putovanje početkom kolovoza 2009. Cca. 480 km. Motor: Kawasaki Ninja 250R SE.
Dignuo sam se rano i krenuo iz Zagreba u 6:20 sa svojim malim ninjom, potpuno opremljen - motorističke hlače, jakna i cipeletine. Od prtljage sam imao tank torbu sa raznim stvarima (puno vode) te na leđima ruksak sa nešto odjeće. Motor još uvijek nije bio prešao svoju "break in" udaljenost (1600 km), tako da nisam smio voziti više od 6000 o/min, odnosno oko 80-90 km/h.
Jedini dio puta koji nisam išao po regionalnim cestama je autocesta Zagreb-Karlovac. Bila je subota i vrlo velika gužva. Ubacio sam se u zaustavni trak i peglao pored kolone. Kod Karlovca sam sišao s autoceste i krenuo prema Josipdolu. Promet je bio rijedak, ceste nove i zanimljive. Stao sam u okolici Plaškog, da popijem i izbacim malo vode. Evo slike iz okolice Plaškog (8:20):
Ubrzo je uslijedio najgori dio ceste na čitavom putu. Cesta Saborsko - Plitvice je totalna katastrofa. Potpuno razrovana, prepuna rupetina, vidi se da godinama nije obnavljana. Nepregledni zavoji, varljivo svjetlo koje se probija kroz drveće, nagli zavoji. Mnogo vijenaca pored ceste. Tko bi uopće i pomislio juriti ovakvom divljom cestom? Neki očito bi, s obzirom da sam na putu prošao pored dva automobila koja su se bila kucnula - jedan je naguzio drugoga. Ljudi su vidno razočarani, ali mirni stajali pored svojih automobila očito čekajući policiju. I da, većina ceste izgleda još i gore od ruba ove na slici:
Nastavio sam do Korenice, gdje je ekipa na mrcinama od 1000 kubika (i jedan veliki ninja!) prozujala pored mene i rukom mi mahala da pođem za njima. Nakon nekoliko desetaka metara vratio sam se u kolonu jer definitivno nisam imao dovoljno iskustva da se drznem voziti između dva suprotna prometna traka. U Korenici sam skrenuo za Gospić, preko Krbave. Cesta je ok. Pusta, dobro održavana. Sve je puno ruševina iz rata. Morao sam snimiti ovu crkvu, prilično me se dojmila (10:30):
Rijeka Lika, na ulazu u Gospić:
Sjećanja na rat na cesti Gospić - Gračac:
Lika je jednostavno prekrasna:
Često sam se zaustavljao da bi slikavao okolicu ili pio vodu. Već je bilo prošlo dosta vremena od mog polaska iz Zagreba. Stao sam prije Gračaca "Kod Baje" i maznuo jedan sendvič s pršutom (12:10). Nastavio sam za Knin. Moram reći da je cesta Gračac - Knin jako, jako dobra. Novo asfaltirana na nekim mjestima, proširena, pravi je gušt voziti! Tankao sam kod Gračaca na Ininoj pumpi. Banana od supera 95. Čak ni super 98 nisu imali! Nisam znao da u Drnišu ima OMV (sa vjerojatno 100-oktanskim benzinom). Eh...
U Kninu sam stao, već pomalo iscrpljen. Motor nije "ugažen", pa nisam brzo vozio, pa zatim vrućine i česta zaustavljanja, nepoznate ceste... polako sam se umarao, a dan je brzo prolazio. Maznuo sam pizzu i nalio se kole i puno vode (14:30). Otišao sam do tvrđave i malo slikavao. Pogled na Krku je krasan:
U Drnišu sam bio oko 16:20, već poprilično krepan. Jako je vruće bilo. Konačno sam se dokoturao do Splita, u 17:45. Bila je gužva za trajekt za Brač, pa sam se ukrcao tek na onaj u 19:15. Čekao sam na rivi, uz voćnu salatu u Bobisu. Parking za motore je na splitskoj rivi besplatan.
Presvukao sam se u jedini suhi komad odjeće koji mi je ostao: tamnu potkošulju. Dole motorističke crne hlače i caterpillar bakandže. Srebrni lanac oko vrata. Svi na trajektu bulje u mene, izgledam valjda radikalno - ne vide kacigu, pa misle šta ovaj ljeti radi u ovakvoj odjeći, a pogotovo obući
Penjanje iz Supetra je bilo ok. Ali silazak do Bola je bio tako dosadan i naporan, sami zavoji i stalno kočenje. Došao sam u Bol na Braču u 21:00. Potpuno krepan, s obzirom da sam krenuo u 6 ujutro. Ali bilo je itekako vrijedno toga. Motor sam razgazio, a slijedećih nekoliko dana sam uživao u moru, suncu i malčice se vozikao po Braču:
Na povratku sam skoknuo do Imotske krajine, obići grobove predaka. Kod Omiša sam se popeo prema Zagori:
U Cisti Provo me uhvatila kiša. Nakon 15 minuta sam krenuo dalje. Lovreć, Studenci, Šestanovac. Onda autoput do Zagreba. Konačno sam ga mogao rastegnuti: prosjek vožnje mi je bio oko 135 km/h, a malog ninju sam rastegnuo i do 160 km/h.
Sve u svemu, jako sam zadovoljan. Proces učenja i putovanje je zanimljivije od samog dolaska na cilj! A tek putovanje...
Putovanje početkom kolovoza 2009. Cca. 480 km. Motor: Kawasaki Ninja 250R SE.
Dignuo sam se rano i krenuo iz Zagreba u 6:20 sa svojim malim ninjom, potpuno opremljen - motorističke hlače, jakna i cipeletine. Od prtljage sam imao tank torbu sa raznim stvarima (puno vode) te na leđima ruksak sa nešto odjeće. Motor još uvijek nije bio prešao svoju "break in" udaljenost (1600 km), tako da nisam smio voziti više od 6000 o/min, odnosno oko 80-90 km/h.
Jedini dio puta koji nisam išao po regionalnim cestama je autocesta Zagreb-Karlovac. Bila je subota i vrlo velika gužva. Ubacio sam se u zaustavni trak i peglao pored kolone. Kod Karlovca sam sišao s autoceste i krenuo prema Josipdolu. Promet je bio rijedak, ceste nove i zanimljive. Stao sam u okolici Plaškog, da popijem i izbacim malo vode. Evo slike iz okolice Plaškog (8:20):
Ubrzo je uslijedio najgori dio ceste na čitavom putu. Cesta Saborsko - Plitvice je totalna katastrofa. Potpuno razrovana, prepuna rupetina, vidi se da godinama nije obnavljana. Nepregledni zavoji, varljivo svjetlo koje se probija kroz drveće, nagli zavoji. Mnogo vijenaca pored ceste. Tko bi uopće i pomislio juriti ovakvom divljom cestom? Neki očito bi, s obzirom da sam na putu prošao pored dva automobila koja su se bila kucnula - jedan je naguzio drugoga. Ljudi su vidno razočarani, ali mirni stajali pored svojih automobila očito čekajući policiju. I da, većina ceste izgleda još i gore od ruba ove na slici:
Nastavio sam do Korenice, gdje je ekipa na mrcinama od 1000 kubika (i jedan veliki ninja!) prozujala pored mene i rukom mi mahala da pođem za njima. Nakon nekoliko desetaka metara vratio sam se u kolonu jer definitivno nisam imao dovoljno iskustva da se drznem voziti između dva suprotna prometna traka. U Korenici sam skrenuo za Gospić, preko Krbave. Cesta je ok. Pusta, dobro održavana. Sve je puno ruševina iz rata. Morao sam snimiti ovu crkvu, prilično me se dojmila (10:30):
Rijeka Lika, na ulazu u Gospić:
Sjećanja na rat na cesti Gospić - Gračac:
Lika je jednostavno prekrasna:
Često sam se zaustavljao da bi slikavao okolicu ili pio vodu. Već je bilo prošlo dosta vremena od mog polaska iz Zagreba. Stao sam prije Gračaca "Kod Baje" i maznuo jedan sendvič s pršutom (12:10). Nastavio sam za Knin. Moram reći da je cesta Gračac - Knin jako, jako dobra. Novo asfaltirana na nekim mjestima, proširena, pravi je gušt voziti! Tankao sam kod Gračaca na Ininoj pumpi. Banana od supera 95. Čak ni super 98 nisu imali! Nisam znao da u Drnišu ima OMV (sa vjerojatno 100-oktanskim benzinom). Eh...
U Kninu sam stao, već pomalo iscrpljen. Motor nije "ugažen", pa nisam brzo vozio, pa zatim vrućine i česta zaustavljanja, nepoznate ceste... polako sam se umarao, a dan je brzo prolazio. Maznuo sam pizzu i nalio se kole i puno vode (14:30). Otišao sam do tvrđave i malo slikavao. Pogled na Krku je krasan:
U Drnišu sam bio oko 16:20, već poprilično krepan. Jako je vruće bilo. Konačno sam se dokoturao do Splita, u 17:45. Bila je gužva za trajekt za Brač, pa sam se ukrcao tek na onaj u 19:15. Čekao sam na rivi, uz voćnu salatu u Bobisu. Parking za motore je na splitskoj rivi besplatan.
Presvukao sam se u jedini suhi komad odjeće koji mi je ostao: tamnu potkošulju. Dole motorističke crne hlače i caterpillar bakandže. Srebrni lanac oko vrata. Svi na trajektu bulje u mene, izgledam valjda radikalno - ne vide kacigu, pa misle šta ovaj ljeti radi u ovakvoj odjeći, a pogotovo obući
Penjanje iz Supetra je bilo ok. Ali silazak do Bola je bio tako dosadan i naporan, sami zavoji i stalno kočenje. Došao sam u Bol na Braču u 21:00. Potpuno krepan, s obzirom da sam krenuo u 6 ujutro. Ali bilo je itekako vrijedno toga. Motor sam razgazio, a slijedećih nekoliko dana sam uživao u moru, suncu i malčice se vozikao po Braču:
Na povratku sam skoknuo do Imotske krajine, obići grobove predaka. Kod Omiša sam se popeo prema Zagori:
U Cisti Provo me uhvatila kiša. Nakon 15 minuta sam krenuo dalje. Lovreć, Studenci, Šestanovac. Onda autoput do Zagreba. Konačno sam ga mogao rastegnuti: prosjek vožnje mi je bio oko 135 km/h, a malog ninju sam rastegnuo i do 160 km/h.
Sve u svemu, jako sam zadovoljan. Proces učenja i putovanje je zanimljivije od samog dolaska na cilj! A tek putovanje...
Vidija san ti malu kavu u nasem malom mistu.Svaka cast i puno sretnih km zelim.
