...i opet malo u kurzivu :wink:
Negdje pred kraj njegova Vremena posjetu mu je najavio neznanac imena koje nije govorilo ništa, ali prezime mu odnekud zvonilo u ušima. I prije se povremeno događalo da lovu, cigarete i ostalo što mu treba donose ljudi koje nikada nije vidio. Bilo mu je svejedno dok god bi stizalo, pa od toga nije pravio pitanje. Ali kako je već nekoliko godina unazad imao problema sa pamćenjem, na sam dan posjeta zaboravio je na to. Zaboravio bi taj put na posjete uopće, da nisu došli po njega. Demencija je, zaključio je hodajući ispred čuvara, uzela maha.
Kada je ušao u box, s druge strane stakla sjedio je netko koga na prvi pogled nije poznavao. Navikao u tim situacijama da došljak počne razgovor, čekao je. Isto je učinio i neznanac. Tada je pomislio kako je to neuobičajeno, pa je bolje zagledao lice prekoputa. Ono je, na čudan način, jednim dijelom bilo nesumnjivo njegovo, a dijelom u kome nije prepoznavao sebe podsjećalo ga je na osobu iz logički nepojmljive daljine. Tolike da nikakvim suvislim slijedom nije mogao dobaciti do nevjerojatne veze prezimena neznanca, a sjetio se odakle mu je ono poznato, i djevojke iz jednog drugog vremena, drugog prostora, druge dimenzije.
Johnatan King je sada bio potuno siguran da halucinira. Pokušao je zatvoren u stvarnosti tog čudnog privida pronaći pukotinu u njemu, onako kako je tražimo uvijek kada u snu shvatimo da sanjamo, ali nije uspio. Stolica je pod njim bila čvrsta i neudobna, svaki detalj itekako poznatog sektora za posjete s druge strane stakla na svom mjestu, a ono jedino zbog čega je čitavu situaciju pojmio kao iluziju, lice sačinjeno od njegovog i Djevojke prešućenog imena, bilo je jednako realno kao i neugodan miris znoja i ustajalosti prostorije u kojoj je sjedio. Ništa se nije događalo. Da preko ramena nepoznatog nije vidio skokovito pomicanje sekudaljke zidnog sata, mislio bi kako vrijeme stoji. Odlučio je riješiti zagonetku pred sobom prihvaćajući neznanca kao stvarnost, koliko god to nemoguće bilo. Podići će slušalicu i reći mu:
„OK, to si ti, nije mi uopće jasno kako si me našao. Ovo sam ja. Pljuni me i nestani odakle si došao. Neka bude kao što je uvijek bilo. I meni, i tebi.“
Sačekat će da druga strana izrekne svu hrpu zasluženih uvreda nakupljanih cijeli jedan život, pitati je je li gotovo, i objesiti slušalicu na zid. Napolju u zatvorskom dvorištu, okružen stvarnim ljudima, neko će se vrijeme čuditi polusnu kroz kojeg je budan prošao, a onda polako zaboraviti sve.
Okrenuo je glavu prema slušalici na zidu, a zatim vratio pogled na nepoznatog. Očekivao je da će ovaj shvatiti gestu, podići slušalicu sa druge strane, ali Čovjek lica sličnog njegovome nije nikako reagirao. Gledao je u starca još neko vrijeme. Onda je odmahnuo glavom u znak nepristajanja. Ustao je i otišao. Otac koji to nikada nije htio biti, nepomično je sjedio i dugo gledao praznu stolicu sa druge strane stakla. Sve dok čuvari nisu došli po njega.
U ostatku svog Vremena još se nekoliko puta sjetio neznanca. Čak mu je i ime zapamtio, iako ga je pamćenje već odavno loše služilo. Uvjeravao bi tada sebe da je to ipak bio san, loš dan, ili nešto povezano sa godinama i svime što je tijekom svog dugog života ispušio, ušmrkao, ubrizgao. I znao je da neće dugo. A onda mu je Vrijeme isteklo. Umro je.
Bude li Bog pravedan, a jeste, razumjeli Ga mi ili ne, Johnatan King će vječnost čekati u društvu časnih ljudi, slušati zauvijek o njihovoj pobožnosti, dobrim djelima i sramiti se svog zemaljskog života. Sigurno neće goriti u plaklu. Tamo bi bio kod kuće. Među svojima.