TRANSPORTER
- Thread starter QuinnSaab
- Start date
QuinnSaab
New member
Samo da se taj smutljivac od Gine ne pojavi prije nego što zbrišem, mislio sam u sebi. Poslje mi može staviti soli na rep. Gino se nije pojavio. Utovarili smo Astru i krenu sam za Mantovu, planirao sam je iskrcati kod Fausta. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći, izgleda da ima nešto u onoj narodnoj 'tko rano rani dvije sreče grabi'.
Fausta sam uhvatio taman na izlasku. Bio je to krupan čovjek iz nekog davnog doba. Zalizane kose, Clark Gabele brčića, bezokvirnih naočala i s vječito upaljenom cigaretom na kratkom štilu. Nije bio sretan što me vidi, kasniti će na ručak kod svoje drage Gabi, a onda ona neće biti sretna.
- Dobar dan, Ivane.- očekivao me – papiri su spremni.
Vratio se u kancelariju, odnosno ono što je Fausto nazivao kancelarijom. Stol u kutu salona i dvije stolice. Prošli smo pokraj uglancanih automobila koje je Fausto odlučio izložiti iz samo sebi znana razloga, te došli do stola na kojem su uredno poput podnih pločica stajali dokumenti i na njima ključevi auti. Fausto se nagnuo nad stol kao nad neki velik ekran i počeo tražiti šesticu. Našao je. Pokazo mi da sjednem na jednu od dviju stolica, dok je on sjedao na drugu. Više sam sebi u brk tumačio je što je koji papir i pokazivao ga meni. Kad je završio, uručio mi je sve papir i ključ gestom kao da to više neželi imati.
- Singor Fausto, imam jednu Astru – parkirao sam postrance pa je nije mogao vidjeti
- Dovezi je – reko je Fausto, očito ne očekujući da je iza ugla.
- Idem po nju, tu sam parkirao iza
Fausto se tromo gegao zamnom, da zapali još jednu vani, jer mu Gabi nije dozvoljavala da puši u kancelariji, štoviše nije mu dozvoljavala da puši ni u kući. Zato je Fausto bio najsretniji u svojoj velikoj garaži. Bila je to nekoć stanica za tehnički pregled i servis vozila, sad je uglavnom služila kao prodavaonica rabljenih automobila. Nekoć je imao partnera i dvije ovakve garaže. Sad nema partnera jer je Sergio umro, no ima dvije velike garaže. Fausto naravno uz redovitu djelatnost pegla i papire za izvoz, imala vozila ili ne valjane dokumente. Čim je vidio što dovozim, mahnuo je rukom u znak negodovanja.
- Vozi to skroz nazad, Mario će ti pomoći istovariti i natovariti šesticu.
Mario je bio njegov mehaničar još iz dana kad je ovdje bio pravi servis, jedini preostali i jedini zaposleni. Ukoliko izuzmemo smotanu nečakinju računovođu- sekretaricu-čistačicu koju je nakon dvomjesečna kvocanja Gabi , Fausto morao zaposliti.
Fausto je promrmljao nešto kao dobra zabava dečki i otišao na ručak.
Mario i ja brzo smo obavili posao i uputio sam se za Hrvatsku. Neću stići na caraniu, ali faxsirao sam dokumente za homologaciju, nskon što je Fausto otišao. Bojao se kad netko dira fax, mislio je da će se odmah pokvariti. Fausto nije vjerovao u tehnoloski napredak, bio je jedan od rijetkih koje znam da nije koristio računalo.
U Zagreb sam došao kasno, nije mi se išlo do kuće, niti spavalo u kombiju pa sam svratio do tete Mire. Teta Mira živjela je u Strmecu pokraj Zagreb ili bolje rečeno pokraj Samobora. Iako svega nekoliko kilometara od Zagreba tamo je bilo skoro pravo selo. Njena kuća bila je modernije gradnje, opremljena novom kuhinjom, udobnim dvijema kupaonama, centralnim grijanjem, novim pvc prozorima i vratima. Uglavnom, bila je to lijepa kuća. Mira se iznenadila što me vidi, izljubila me gotovo se rasplačući.
- Dečec pa de si ti? Kaj niš ne dojdeš? Znam ja da ti peš po cijelome svetu. Naj se ti na mene obazirat. Si gladan? - prosula je bujicu riječi dok se već hvatala tanjura i krenula rezati domaču kobasu na maloj dašćici, gurajuć je pred mene, zajedno sa kukuruznim kruhom – Daj, buš tanjur graha pojel. Fini je sam špeka nutra dela. - nastavila je.
Njen muž bio je svojedobno uspiješan autoprijevoznik, posjedovao je nekoliko kamiona i pristojno zarađivao sve dok se nije razbolio. Njegova bolest nije bila fizičke prirode, odjednom je jednostavno postao depresivan. Nije želio biti depresivan, no jednostavno je to bio. Polako je kopnio, sve dok jednog dana naslonjen na drveni kuhinjski stolac, zagledan u rascvalu trešnju u dvorištu nije umro.
Dugo smo radili zajedno i često sam dolazio kod njih. Nakon njegove smrti povremeno sam dolazio. Mira me uvijek zvala “dečec”. Bio sam im sin kojeg nisu imali.
...
Popeo sam se stubama Carine i skrenuo u Matin sobičak. Mate onakav sitan i pukljav stajao je nad gomilom papira, pušući sebi u bradu.
- Klara me šalje – rekao sam
- Znam, šestica? - promrmljo je više za sebe i razgrnuo papire sa stola, pokazavši rukom da mu dam dokumente.
- Imaš sve? - upitao me, i nastavio – sačekaj me ovdje.
Odlepršao je iz sobe odnoseći sobom svu nervozu. Ubrzo se vratio.
- Evo, sve ti je tu – gurao mi je papire u ruke – ja sam potpisao.
Telefon mu je zazvonio i javio se nastavljajući puhati. Izašo sam pozdravljući ga gestom salutiranja.
Mate je bio profesionalni jadnik, toliko se uživio u svoju ulogu jadnika da je rijetko izlazio iz nje. Puhao bi i stenjao kao da je sa svakim papirom kojeg je trebao odnjeti do špeditera i nazad činilo kao da u najmanju ruku treba sam cijeli šleper istovariti i utovariti. Nevjerojatno je kako su ljudi koji bi dolazili bili spremni i voljni dati koju kintu više da Mate “podmaže” dobivanje papira. Uistinu Mate je bio profesonalac.
Šesticu sam dopremio nekom apsolutno neprimjetnom liku. Držao je neki posao koji nisam baš potpuno shvaćao, no bilo mi je jasno da nije imao veze niti s politikom, niti sportom, niti estradom. Smireno i detaljno je pregledao dokumente, auto. Na njemu se nije moglo vidjeti niti trunke emocije.
Bio sam zadovoljan što sam već dopodne rješio sve, te sam se mogao vratiti u Italiju. Vozio sam se razmišljajući o Klari. Falila mi je. Odlučio sam je nazvati kada dođem u Italiju.
Na samom bivšem graničnom prjelazu u Italiju, policajac mi je pokazo da stanem u stranu. Bilo mi je to čudno. Išao sam prazne prikolice, obično bi kontrole bile kad bi bio natovaren i kad bi izlazio. Policajac je pogledao moje dokumente, kimnuo svom kolegi, a mene zamolio da izađem iz vozila. “Ovo ne može biti dobro” pomislio sam, a potom odbacio tu misao. Nisam ništa napravio, sigurno se radi o nekoj rutinskoj provjeri. Zamoljen sam da uđem u prostorije policije, gdje su me smijestili u malenu kancelariju i rekli da moram sačekati da dođe commissioner. Nisu mi htjeli reči o čemu se radi. Prebirao sam po glavi o čemu bi se moglo raditi, no nisam mogao dokučiti.
Ne pamtim koliko je vremena prošlo dok je u sobu ušao nizak, srednjovječni muškarac, rudlave prosjede kose u civilnoj odječi. Bez pozdrava, bacio je na stol sliku.
- Poznajete ga? - upitao je
Gino?! Taj smrdljivi mali gad nije me valjda prijavi za krađu.
- Osumljičeni ste za ubojstvo Gine Lobardinia.
Fausta sam uhvatio taman na izlasku. Bio je to krupan čovjek iz nekog davnog doba. Zalizane kose, Clark Gabele brčića, bezokvirnih naočala i s vječito upaljenom cigaretom na kratkom štilu. Nije bio sretan što me vidi, kasniti će na ručak kod svoje drage Gabi, a onda ona neće biti sretna.
- Dobar dan, Ivane.- očekivao me – papiri su spremni.
Vratio se u kancelariju, odnosno ono što je Fausto nazivao kancelarijom. Stol u kutu salona i dvije stolice. Prošli smo pokraj uglancanih automobila koje je Fausto odlučio izložiti iz samo sebi znana razloga, te došli do stola na kojem su uredno poput podnih pločica stajali dokumenti i na njima ključevi auti. Fausto se nagnuo nad stol kao nad neki velik ekran i počeo tražiti šesticu. Našao je. Pokazo mi da sjednem na jednu od dviju stolica, dok je on sjedao na drugu. Više sam sebi u brk tumačio je što je koji papir i pokazivao ga meni. Kad je završio, uručio mi je sve papir i ključ gestom kao da to više neželi imati.
- Singor Fausto, imam jednu Astru – parkirao sam postrance pa je nije mogao vidjeti
- Dovezi je – reko je Fausto, očito ne očekujući da je iza ugla.
- Idem po nju, tu sam parkirao iza
Fausto se tromo gegao zamnom, da zapali još jednu vani, jer mu Gabi nije dozvoljavala da puši u kancelariji, štoviše nije mu dozvoljavala da puši ni u kući. Zato je Fausto bio najsretniji u svojoj velikoj garaži. Bila je to nekoć stanica za tehnički pregled i servis vozila, sad je uglavnom služila kao prodavaonica rabljenih automobila. Nekoć je imao partnera i dvije ovakve garaže. Sad nema partnera jer je Sergio umro, no ima dvije velike garaže. Fausto naravno uz redovitu djelatnost pegla i papire za izvoz, imala vozila ili ne valjane dokumente. Čim je vidio što dovozim, mahnuo je rukom u znak negodovanja.
- Vozi to skroz nazad, Mario će ti pomoći istovariti i natovariti šesticu.
Mario je bio njegov mehaničar još iz dana kad je ovdje bio pravi servis, jedini preostali i jedini zaposleni. Ukoliko izuzmemo smotanu nečakinju računovođu- sekretaricu-čistačicu koju je nakon dvomjesečna kvocanja Gabi , Fausto morao zaposliti.
Fausto je promrmljao nešto kao dobra zabava dečki i otišao na ručak.
Mario i ja brzo smo obavili posao i uputio sam se za Hrvatsku. Neću stići na caraniu, ali faxsirao sam dokumente za homologaciju, nskon što je Fausto otišao. Bojao se kad netko dira fax, mislio je da će se odmah pokvariti. Fausto nije vjerovao u tehnoloski napredak, bio je jedan od rijetkih koje znam da nije koristio računalo.
U Zagreb sam došao kasno, nije mi se išlo do kuće, niti spavalo u kombiju pa sam svratio do tete Mire. Teta Mira živjela je u Strmecu pokraj Zagreb ili bolje rečeno pokraj Samobora. Iako svega nekoliko kilometara od Zagreba tamo je bilo skoro pravo selo. Njena kuća bila je modernije gradnje, opremljena novom kuhinjom, udobnim dvijema kupaonama, centralnim grijanjem, novim pvc prozorima i vratima. Uglavnom, bila je to lijepa kuća. Mira se iznenadila što me vidi, izljubila me gotovo se rasplačući.
- Dečec pa de si ti? Kaj niš ne dojdeš? Znam ja da ti peš po cijelome svetu. Naj se ti na mene obazirat. Si gladan? - prosula je bujicu riječi dok se već hvatala tanjura i krenula rezati domaču kobasu na maloj dašćici, gurajuć je pred mene, zajedno sa kukuruznim kruhom – Daj, buš tanjur graha pojel. Fini je sam špeka nutra dela. - nastavila je.
Njen muž bio je svojedobno uspiješan autoprijevoznik, posjedovao je nekoliko kamiona i pristojno zarađivao sve dok se nije razbolio. Njegova bolest nije bila fizičke prirode, odjednom je jednostavno postao depresivan. Nije želio biti depresivan, no jednostavno je to bio. Polako je kopnio, sve dok jednog dana naslonjen na drveni kuhinjski stolac, zagledan u rascvalu trešnju u dvorištu nije umro.
Dugo smo radili zajedno i često sam dolazio kod njih. Nakon njegove smrti povremeno sam dolazio. Mira me uvijek zvala “dečec”. Bio sam im sin kojeg nisu imali.
...
Popeo sam se stubama Carine i skrenuo u Matin sobičak. Mate onakav sitan i pukljav stajao je nad gomilom papira, pušući sebi u bradu.
- Klara me šalje – rekao sam
- Znam, šestica? - promrmljo je više za sebe i razgrnuo papire sa stola, pokazavši rukom da mu dam dokumente.
- Imaš sve? - upitao me, i nastavio – sačekaj me ovdje.
Odlepršao je iz sobe odnoseći sobom svu nervozu. Ubrzo se vratio.
- Evo, sve ti je tu – gurao mi je papire u ruke – ja sam potpisao.
Telefon mu je zazvonio i javio se nastavljajući puhati. Izašo sam pozdravljući ga gestom salutiranja.
Mate je bio profesionalni jadnik, toliko se uživio u svoju ulogu jadnika da je rijetko izlazio iz nje. Puhao bi i stenjao kao da je sa svakim papirom kojeg je trebao odnjeti do špeditera i nazad činilo kao da u najmanju ruku treba sam cijeli šleper istovariti i utovariti. Nevjerojatno je kako su ljudi koji bi dolazili bili spremni i voljni dati koju kintu više da Mate “podmaže” dobivanje papira. Uistinu Mate je bio profesonalac.
Šesticu sam dopremio nekom apsolutno neprimjetnom liku. Držao je neki posao koji nisam baš potpuno shvaćao, no bilo mi je jasno da nije imao veze niti s politikom, niti sportom, niti estradom. Smireno i detaljno je pregledao dokumente, auto. Na njemu se nije moglo vidjeti niti trunke emocije.
Bio sam zadovoljan što sam već dopodne rješio sve, te sam se mogao vratiti u Italiju. Vozio sam se razmišljajući o Klari. Falila mi je. Odlučio sam je nazvati kada dođem u Italiju.
Na samom bivšem graničnom prjelazu u Italiju, policajac mi je pokazo da stanem u stranu. Bilo mi je to čudno. Išao sam prazne prikolice, obično bi kontrole bile kad bi bio natovaren i kad bi izlazio. Policajac je pogledao moje dokumente, kimnuo svom kolegi, a mene zamolio da izađem iz vozila. “Ovo ne može biti dobro” pomislio sam, a potom odbacio tu misao. Nisam ništa napravio, sigurno se radi o nekoj rutinskoj provjeri. Zamoljen sam da uđem u prostorije policije, gdje su me smijestili u malenu kancelariju i rekli da moram sačekati da dođe commissioner. Nisu mi htjeli reči o čemu se radi. Prebirao sam po glavi o čemu bi se moglo raditi, no nisam mogao dokučiti.
Ne pamtim koliko je vremena prošlo dok je u sobu ušao nizak, srednjovječni muškarac, rudlave prosjede kose u civilnoj odječi. Bez pozdrava, bacio je na stol sliku.
- Poznajete ga? - upitao je
Gino?! Taj smrdljivi mali gad nije me valjda prijavi za krađu.
- Osumljičeni ste za ubojstvo Gine Lobardinia.
QuinnSaab
New member
...danas je uistinu bio krasan dan i nadam se da ga je večina provela u vožnji...moram priznati da sam pomalo zavidna i sve teže mi pada ova moja prikovanost za statične radnje...nešto utijehe mi donosi pisanje, pa eto nastavljam pisati, a vi čitajte kad padne kiša
- Osumljičeni ste za ubojstvo Gine Lobardinia. - nastavio je commissario – svojom reakcijom odgovorili ste na moje pitanje.
Odjednom imao sam čudan osjećaj kao da se ova scena ne događa meni, kao da gledam neki film. Bio sam odsutan i prisutan u isto vrijeme. Nesposobam procesuirati informacije. Možda je to osjećaj koji ljudi nazivaju šok. Commissario je nastavio pričati od čega sam ja razumijeo samo pokoju riječ “prepračen”, “istražni zatvor”, “opažen na mjestu događaja”, “osnovana sumlja”...
Dok sam se vozio na zadnjem sjedalu policijskog Punta putem za Milano gledao sam krajolik užurbane ravnice kako polako tone u mrak. Prvi puta ovuda sam prošao sa Tihom.
- Što ćini dobrog vozača? - upitao me je tada Tiho.
- Hrabost! – odgovorio sam ko iz topa
Tiho se nasmijao i upitao - Kako to misliš hrabrost?
- Trebaš biti hrabar i ne bojati se stisnuti gas. - odgovorio sam.
- Misliš da stisnuti gas znači hrabrost?
- A kako ćeš inače biti dobar vozač? Ako ne stisneš, pičkica si i nikad nećeš biti dobar vozač. - žustro sam branio svoj stav.
Tada sam imao nepunih petnaest. Jedino o čemu sam razmišljao bile su trke, i kako dobiti naklonost cura. U to vrijeme vozači su bili pravi plejboji. Tulumi i djevojke bile su sastavni dio vozačeva života. Nisam još vozio, iako me stari naučio osnovno koliko je trebalo da mu pomognem. Slušao sam što pričaju stariji dečki i tako zaključio da je potrebna hrabrost za stisnuti gas.
- Znači dobar vozač je onaj koji stalno ofrlji gas do daske? - provocirao je dalje Tiho
Kad je on to rekao u pitanju zazvučalo mi je blesavo. Pomislio sam na nekog luđaka koji vozi “sto na sat” i onda završi u kakvom jarku. Zapravo nisam znao, a kako bi i mogao znati.
Slegnuo sam ramenima.
- Često vidim tebe i dečke kako hodate po onoj cijevi dok čekate bus – nastavi je Tiho
Nije mi bilo jasno kakve to sad ima veze sa vožnjom, no nastavio sam ga slušati.
- Ti si jako dobar u tome. Kako ti to uspijeva? - upitao me
- Najbolji sam – ponosno sam izjavio – znaš dečki me hoče mučki srušiti, no ja ih skužim i izmaknem se.
- Kako?
- Znaš kad hodaš po cijevi nesmiješ si gledati u noge, jer češ pasti. Moraš gledati u daljinu, zapravo moraš kao konj vidjeti sve oko sebe, da te netko ne sruši. - sa žarom sam objašnjavao
- Vladaš situacijom – nadodao je Tiho.
- Pa naravno! Da znaš samo koliko puta me debeli Igor htio srušiti, samo zato što je bio zavidan. Jednom mi je opalio i šamarčinu.
- Vidiš za biti dobar vozač potrebno ti je isto to – rekao je Tiho – moraš imati znanje i vladati situacijom.
...moraš imat znanje i vladati situacijom – izgovorio sam naglas, kao da je to bila čarobna mantra koja me trgla iz letargije u koju sam pao. Ginu je neko ukokal, što me uopće nije čudilo. Vjerojatno je stao na rep kojem svojem štakoru. Sada ubojstvo žele prišiti meni. Imam motiv, dugovao mi je lovu. Ispada kao da sam znao da Gino neće doći i pokupio Astru. Kada je ono commmessario rekao da se to dogodilo nedelju navečer. Nedelju sam bio sam u hotelu, nitko me nije vidio kada sam ušao. Ili je ipak rekao subotu. Grčevito sam se pokušao sjetiti. Subotu! Siguran sam da je rekao subotu. Ali u subotu sam bio sa Zocom na večeri. Super. Možda sam to mogao odmah rješiti bez da me tu vozaju dva murjaka koji kolju ovaj jadni Punto. samo da sam se prije pribrao. Zoco će posvjedočiti da sam bio s njim i stvar rješena, mislio sam.
Apsolutno siguran da imam situaciju pod kontrolom odlučio sam malo pridrijemati, kad već nisam morao voziti.
Probudila me promjena ritma vožnje uz stalno stajanje, vjerojatno smo došli do Milana. Hinio sam da i dalje spavam jer se između dvojice policajaca vodio zanimljiv razgovor.
- Kako ovaj samo može spavati? Nije se pomakao zadnjih 200 kilometara! - čudio se prvi
- Misliš da ga je ukokal? - odvratio mu je mlađi kolega
- Zveknuo ga je sigurno. U izvješću piše da ga je ubio golim rukama, otišao u toalet obližnjeg restorana se oprati i hladno išetao do svog auta.
- Da tam su ga vidjele lokalne policajke.
- Zamisli ti životunju tako ga ubiti za 3000.
- Ma, sigurno je bilo više. Ali tip je stvarno životinja, neki hrvatski specijalac, šampion u nekoj borilačkoj vještini, zaboravio sam kojoj.
- Neznam. Gdje si to pročitao?
- U transkriptima sa saslušanja svjedoka, neki Murvan je dao iskaz.
- O pa ti se hoćeš šefici ulizivati, kad si krenuo i transkripte čitati?
- Osumljičeni ste za ubojstvo Gine Lobardinia. - nastavio je commissario – svojom reakcijom odgovorili ste na moje pitanje.
Odjednom imao sam čudan osjećaj kao da se ova scena ne događa meni, kao da gledam neki film. Bio sam odsutan i prisutan u isto vrijeme. Nesposobam procesuirati informacije. Možda je to osjećaj koji ljudi nazivaju šok. Commissario je nastavio pričati od čega sam ja razumijeo samo pokoju riječ “prepračen”, “istražni zatvor”, “opažen na mjestu događaja”, “osnovana sumlja”...
Dok sam se vozio na zadnjem sjedalu policijskog Punta putem za Milano gledao sam krajolik užurbane ravnice kako polako tone u mrak. Prvi puta ovuda sam prošao sa Tihom.
- Što ćini dobrog vozača? - upitao me je tada Tiho.
- Hrabost! – odgovorio sam ko iz topa
Tiho se nasmijao i upitao - Kako to misliš hrabrost?
- Trebaš biti hrabar i ne bojati se stisnuti gas. - odgovorio sam.
- Misliš da stisnuti gas znači hrabrost?
- A kako ćeš inače biti dobar vozač? Ako ne stisneš, pičkica si i nikad nećeš biti dobar vozač. - žustro sam branio svoj stav.
Tada sam imao nepunih petnaest. Jedino o čemu sam razmišljao bile su trke, i kako dobiti naklonost cura. U to vrijeme vozači su bili pravi plejboji. Tulumi i djevojke bile su sastavni dio vozačeva života. Nisam još vozio, iako me stari naučio osnovno koliko je trebalo da mu pomognem. Slušao sam što pričaju stariji dečki i tako zaključio da je potrebna hrabrost za stisnuti gas.
- Znači dobar vozač je onaj koji stalno ofrlji gas do daske? - provocirao je dalje Tiho
Kad je on to rekao u pitanju zazvučalo mi je blesavo. Pomislio sam na nekog luđaka koji vozi “sto na sat” i onda završi u kakvom jarku. Zapravo nisam znao, a kako bi i mogao znati.
Slegnuo sam ramenima.
- Često vidim tebe i dečke kako hodate po onoj cijevi dok čekate bus – nastavi je Tiho
Nije mi bilo jasno kakve to sad ima veze sa vožnjom, no nastavio sam ga slušati.
- Ti si jako dobar u tome. Kako ti to uspijeva? - upitao me
- Najbolji sam – ponosno sam izjavio – znaš dečki me hoče mučki srušiti, no ja ih skužim i izmaknem se.
- Kako?
- Znaš kad hodaš po cijevi nesmiješ si gledati u noge, jer češ pasti. Moraš gledati u daljinu, zapravo moraš kao konj vidjeti sve oko sebe, da te netko ne sruši. - sa žarom sam objašnjavao
- Vladaš situacijom – nadodao je Tiho.
- Pa naravno! Da znaš samo koliko puta me debeli Igor htio srušiti, samo zato što je bio zavidan. Jednom mi je opalio i šamarčinu.
- Vidiš za biti dobar vozač potrebno ti je isto to – rekao je Tiho – moraš imati znanje i vladati situacijom.
...moraš imat znanje i vladati situacijom – izgovorio sam naglas, kao da je to bila čarobna mantra koja me trgla iz letargije u koju sam pao. Ginu je neko ukokal, što me uopće nije čudilo. Vjerojatno je stao na rep kojem svojem štakoru. Sada ubojstvo žele prišiti meni. Imam motiv, dugovao mi je lovu. Ispada kao da sam znao da Gino neće doći i pokupio Astru. Kada je ono commmessario rekao da se to dogodilo nedelju navečer. Nedelju sam bio sam u hotelu, nitko me nije vidio kada sam ušao. Ili je ipak rekao subotu. Grčevito sam se pokušao sjetiti. Subotu! Siguran sam da je rekao subotu. Ali u subotu sam bio sa Zocom na večeri. Super. Možda sam to mogao odmah rješiti bez da me tu vozaju dva murjaka koji kolju ovaj jadni Punto. samo da sam se prije pribrao. Zoco će posvjedočiti da sam bio s njim i stvar rješena, mislio sam.
Apsolutno siguran da imam situaciju pod kontrolom odlučio sam malo pridrijemati, kad već nisam morao voziti.
Probudila me promjena ritma vožnje uz stalno stajanje, vjerojatno smo došli do Milana. Hinio sam da i dalje spavam jer se između dvojice policajaca vodio zanimljiv razgovor.
- Kako ovaj samo može spavati? Nije se pomakao zadnjih 200 kilometara! - čudio se prvi
- Misliš da ga je ukokal? - odvratio mu je mlađi kolega
- Zveknuo ga je sigurno. U izvješću piše da ga je ubio golim rukama, otišao u toalet obližnjeg restorana se oprati i hladno išetao do svog auta.
- Da tam su ga vidjele lokalne policajke.
- Zamisli ti životunju tako ga ubiti za 3000.
- Ma, sigurno je bilo više. Ali tip je stvarno životinja, neki hrvatski specijalac, šampion u nekoj borilačkoj vještini, zaboravio sam kojoj.
- Neznam. Gdje si to pročitao?
- U transkriptima sa saslušanja svjedoka, neki Murvan je dao iskaz.
- O pa ti se hoćeš šefici ulizivati, kad si krenuo i transkripte čitati?
bregovljan
New member
Biker_Sisak
Member
QuinnSaab
New member
hvala dečki...danas sam nešto kilava pa eto manjeg nastavka
- Neznam. Gdje si to pročitao?
- U transkriptima sa saslušanja svjedoka, neki Murvan je dao iskaz.
- O pa ti se hoćeš šefici ulizivati, kad si krenuo i transkripte čitati?
Murvan?! Jedinog gada takvog imena upoznao sam još dok sam vozio kamion. Majmun me nije htio pustiti na prijelazu granice, a bio sam sa hladnjačom. Skoro smo se potukli, no moj kolega se vješto snašao i rekao Murvanu da sam ja šampion Juge u karateu. Iako je bio poznati kavđija ili ti netko ko stalno traži kavgu, sukob - nije htio provjeravati istinitost ove tvrdnje. Tako sam ja za Murvana postao i ostao šampion Juge u karateu, mada nisam imao blage veze o istom. No kakve veze on ima sa Ginom? Biti će da je to neki drugi Murvan, mada bi on tako nešto i mogao izjaviti.
- Daj, nije zato, - branio se mlađi policajac - nego me ti transkripti uveseljavaju. Bolji su od predvidivih sapunica poslje ručka. Evo recimo taj Murvan bio je brat žene od lika koji je zadnje vidio ovu “uspavanu ljepoticu” prije nego je počinio zločin. Neki Zoca. Sastali su se u Erbi jer mu je “uspavani” navodno dugovao lovu. Zoca je izjavio da mu je ovaj reko da se ide naći sa Ginom, to ti je ovaj što su ga ukokali...
- Znam, znam...
- ..i da će mu onda vratiti lovu – nastavljao je priču mlađi policajac
- Možda ga taj Zoca nećim ucijenjivao, pa je morao doći do love? Neznam onako ubiti čovjeka. Jesi vidio slike?
- Rađe bi da nisam. Lice mu se potpuno deformiralo kako mu je zabio nos u glavu.
- Za to moraš biti profi
- Meni se čini da on nije profesionalac. Malo sam guglao i njegovo ime mi ne izlazi pod nikvog šampiona.
- Što si radio?
- Tražio sam po internetu.
- Mali, to nikako nemoj šefici reči. Pretraživanje interneta nije službena policijska metoda.
Iritirajući zvuk radio veze zaurlao je automobilom i moje prisluškivanje je dovedeno kraju.
San Vittore poznatiji kao “casa circondariale” bilo je zdanje koje nije ulijevalo puno nade onome koji u njega ulazi. Na kičastu upravnu zgradu, vedre narančaste boje izgrađenu u venecijanskom stilu naslanjali su se turobni zidovi koji su sezali preko visine prvog kata. Na uglovima dizale su se betonske kule i nadvisivale zidine sa kojih su tukli ogromni reflektori. Za pultom prijemnog ureda stajao je mladi policajac obučen u tamno-plavu uniformu, opasan bijelim remenom i svijetloplavom beretkom na glavi. Njegova nervoza bila je toliko očita, no silno se trudio da ju sakrije. Vjerojatno je tek počeo raditi pa “guli” noćne u kojima uglavnom nema posla. Kladim se da njegov stariji kolega blaženo negdje spava. Blinkavi ekran nadzorne kamere osvijetljavao je sliku svetca i križ na zidu. Iako su imali neko računalo, koje nije bilo uključeno, mladac je upisivao rukom u ogromnu knjigu podatke, što je trajalo vječnost. Sa druge strane rešetaka koje su sezale do polukružnog svoda pojavio se drugi policajac, otključavajuči vrata teškim snopom velikh ključeva. Poveo me duž sivog hodnika oronulih zidova koji su simetrično postavljeno sa lijeve i desna imala željezna vrata s malim prozorčićem. Odključao je jedna vrata iza koji su se skrivala druga vrata u rešetkama. Nimalo nježno gurnuo me unutra. Smrad me isprva gadno pogodio. Bila je to mješavina znoja, vlage i nekog sredstva za čišćenje. Svjetla nije bilo, no reflektor koji je udarao kroz poveći prozor ispresjecan rešetkama ocrtavao je jasno konture sobička. Nizak krevet na kat postaven pod prozor, stol, stolica, ormarić ušerafljen na zid. Legao sam na gornji krevet i krenu slagati različite kombinacije onoga što sam čuo no nisam mogao dokučiti tko stoji iza ovog mog uhićenja.
- Neznam. Gdje si to pročitao?
- U transkriptima sa saslušanja svjedoka, neki Murvan je dao iskaz.
- O pa ti se hoćeš šefici ulizivati, kad si krenuo i transkripte čitati?
Murvan?! Jedinog gada takvog imena upoznao sam još dok sam vozio kamion. Majmun me nije htio pustiti na prijelazu granice, a bio sam sa hladnjačom. Skoro smo se potukli, no moj kolega se vješto snašao i rekao Murvanu da sam ja šampion Juge u karateu. Iako je bio poznati kavđija ili ti netko ko stalno traži kavgu, sukob - nije htio provjeravati istinitost ove tvrdnje. Tako sam ja za Murvana postao i ostao šampion Juge u karateu, mada nisam imao blage veze o istom. No kakve veze on ima sa Ginom? Biti će da je to neki drugi Murvan, mada bi on tako nešto i mogao izjaviti.
- Daj, nije zato, - branio se mlađi policajac - nego me ti transkripti uveseljavaju. Bolji su od predvidivih sapunica poslje ručka. Evo recimo taj Murvan bio je brat žene od lika koji je zadnje vidio ovu “uspavanu ljepoticu” prije nego je počinio zločin. Neki Zoca. Sastali su se u Erbi jer mu je “uspavani” navodno dugovao lovu. Zoca je izjavio da mu je ovaj reko da se ide naći sa Ginom, to ti je ovaj što su ga ukokali...
- Znam, znam...
- ..i da će mu onda vratiti lovu – nastavljao je priču mlađi policajac
- Možda ga taj Zoca nećim ucijenjivao, pa je morao doći do love? Neznam onako ubiti čovjeka. Jesi vidio slike?
- Rađe bi da nisam. Lice mu se potpuno deformiralo kako mu je zabio nos u glavu.
- Za to moraš biti profi
- Meni se čini da on nije profesionalac. Malo sam guglao i njegovo ime mi ne izlazi pod nikvog šampiona.
- Što si radio?
- Tražio sam po internetu.
- Mali, to nikako nemoj šefici reči. Pretraživanje interneta nije službena policijska metoda.
Iritirajući zvuk radio veze zaurlao je automobilom i moje prisluškivanje je dovedeno kraju.
San Vittore poznatiji kao “casa circondariale” bilo je zdanje koje nije ulijevalo puno nade onome koji u njega ulazi. Na kičastu upravnu zgradu, vedre narančaste boje izgrađenu u venecijanskom stilu naslanjali su se turobni zidovi koji su sezali preko visine prvog kata. Na uglovima dizale su se betonske kule i nadvisivale zidine sa kojih su tukli ogromni reflektori. Za pultom prijemnog ureda stajao je mladi policajac obučen u tamno-plavu uniformu, opasan bijelim remenom i svijetloplavom beretkom na glavi. Njegova nervoza bila je toliko očita, no silno se trudio da ju sakrije. Vjerojatno je tek počeo raditi pa “guli” noćne u kojima uglavnom nema posla. Kladim se da njegov stariji kolega blaženo negdje spava. Blinkavi ekran nadzorne kamere osvijetljavao je sliku svetca i križ na zidu. Iako su imali neko računalo, koje nije bilo uključeno, mladac je upisivao rukom u ogromnu knjigu podatke, što je trajalo vječnost. Sa druge strane rešetaka koje su sezale do polukružnog svoda pojavio se drugi policajac, otključavajuči vrata teškim snopom velikh ključeva. Poveo me duž sivog hodnika oronulih zidova koji su simetrično postavljeno sa lijeve i desna imala željezna vrata s malim prozorčićem. Odključao je jedna vrata iza koji su se skrivala druga vrata u rešetkama. Nimalo nježno gurnuo me unutra. Smrad me isprva gadno pogodio. Bila je to mješavina znoja, vlage i nekog sredstva za čišćenje. Svjetla nije bilo, no reflektor koji je udarao kroz poveći prozor ispresjecan rešetkama ocrtavao je jasno konture sobička. Nizak krevet na kat postaven pod prozor, stol, stolica, ormarić ušerafljen na zid. Legao sam na gornji krevet i krenu slagati različite kombinacije onoga što sam čuo no nisam mogao dokučiti tko stoji iza ovog mog uhićenja.
QuinnSaab
New member
"...daj još jednu rundu za dečke!"- reče Quinny te se okrene prema Srkiju, koji je za drugim stolom sijedio sa nekolicinom njemu vjernih podjebavtelja - "Srki lako se dogovorimo. Ti buš lektor i stvar rješena."
Srki se morao domisliti pravog, ultimativnog podjebateljskog odgovora, kako bi njegova vjerna podjebateljska kohorta zadovoljno nastavila hijensko hihotanje. Srki nije volio jebati. On je uistinu uživao u podjebavanju. Podjebavanje je dignuo na gotovo umjetničku razinu izričaja. Bio je naprosto virutoz podjebavanja.
....možda bi vas ova priča zainteresirala?
Srki se morao domisliti pravog, ultimativnog podjebateljskog odgovora, kako bi njegova vjerna podjebateljska kohorta zadovoljno nastavila hijensko hihotanje. Srki nije volio jebati. On je uistinu uživao u podjebavanju. Podjebavanje je dignuo na gotovo umjetničku razinu izričaja. Bio je naprosto virutoz podjebavanja.
....možda bi vas ova priča zainteresirala?