Samo da se taj smutljivac od Gine ne pojavi prije nego što zbrišem, mislio sam u sebi. Poslje mi može staviti soli na rep. Gino se nije pojavio. Utovarili smo Astru i krenu sam za Mantovu, planirao sam je iskrcati kod Fausta. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći, izgleda da ima nešto u onoj narodnoj 'tko rano rani dvije sreče grabi'.
Fausta sam uhvatio taman na izlasku. Bio je to krupan čovjek iz nekog davnog doba. Zalizane kose, Clark Gabele brčića, bezokvirnih naočala i s vječito upaljenom cigaretom na kratkom štilu. Nije bio sretan što me vidi, kasniti će na ručak kod svoje drage Gabi, a onda ona neće biti sretna.
- Dobar dan, Ivane.- očekivao me – papiri su spremni.
Vratio se u kancelariju, odnosno ono što je Fausto nazivao kancelarijom. Stol u kutu salona i dvije stolice. Prošli smo pokraj uglancanih automobila koje je Fausto odlučio izložiti iz samo sebi znana razloga, te došli do stola na kojem su uredno poput podnih pločica stajali dokumenti i na njima ključevi auti. Fausto se nagnuo nad stol kao nad neki velik ekran i počeo tražiti šesticu. Našao je. Pokazo mi da sjednem na jednu od dviju stolica, dok je on sjedao na drugu. Više sam sebi u brk tumačio je što je koji papir i pokazivao ga meni. Kad je završio, uručio mi je sve papir i ključ gestom kao da to više neželi imati.
- Singor Fausto, imam jednu Astru – parkirao sam postrance pa je nije mogao vidjeti
- Dovezi je – reko je Fausto, očito ne očekujući da je iza ugla.
- Idem po nju, tu sam parkirao iza
Fausto se tromo gegao zamnom, da zapali još jednu vani, jer mu Gabi nije dozvoljavala da puši u kancelariji, štoviše nije mu dozvoljavala da puši ni u kući. Zato je Fausto bio najsretniji u svojoj velikoj garaži. Bila je to nekoć stanica za tehnički pregled i servis vozila, sad je uglavnom služila kao prodavaonica rabljenih automobila. Nekoć je imao partnera i dvije ovakve garaže. Sad nema partnera jer je Sergio umro, no ima dvije velike garaže. Fausto naravno uz redovitu djelatnost pegla i papire za izvoz, imala vozila ili ne valjane dokumente. Čim je vidio što dovozim, mahnuo je rukom u znak negodovanja.
- Vozi to skroz nazad, Mario će ti pomoći istovariti i natovariti šesticu.
Mario je bio njegov mehaničar još iz dana kad je ovdje bio pravi servis, jedini preostali i jedini zaposleni. Ukoliko izuzmemo smotanu nečakinju računovođu- sekretaricu-čistačicu koju je nakon dvomjesečna kvocanja Gabi , Fausto morao zaposliti.
Fausto je promrmljao nešto kao dobra zabava dečki i otišao na ručak.
Mario i ja brzo smo obavili posao i uputio sam se za Hrvatsku. Neću stići na caraniu, ali faxsirao sam dokumente za homologaciju, nskon što je Fausto otišao. Bojao se kad netko dira fax, mislio je da će se odmah pokvariti. Fausto nije vjerovao u tehnoloski napredak, bio je jedan od rijetkih koje znam da nije koristio računalo.
U Zagreb sam došao kasno, nije mi se išlo do kuće, niti spavalo u kombiju pa sam svratio do tete Mire. Teta Mira živjela je u Strmecu pokraj Zagreb ili bolje rečeno pokraj Samobora. Iako svega nekoliko kilometara od Zagreba tamo je bilo skoro pravo selo. Njena kuća bila je modernije gradnje, opremljena novom kuhinjom, udobnim dvijema kupaonama, centralnim grijanjem, novim pvc prozorima i vratima. Uglavnom, bila je to lijepa kuća. Mira se iznenadila što me vidi, izljubila me gotovo se rasplačući.
- Dečec pa de si ti? Kaj niš ne dojdeš? Znam ja da ti peš po cijelome svetu. Naj se ti na mene obazirat. Si gladan? - prosula je bujicu riječi dok se već hvatala tanjura i krenula rezati domaču kobasu na maloj dašćici, gurajuć je pred mene, zajedno sa kukuruznim kruhom – Daj, buš tanjur graha pojel. Fini je sam špeka nutra dela. - nastavila je.
Njen muž bio je svojedobno uspiješan autoprijevoznik, posjedovao je nekoliko kamiona i pristojno zarađivao sve dok se nije razbolio. Njegova bolest nije bila fizičke prirode, odjednom je jednostavno postao depresivan. Nije želio biti depresivan, no jednostavno je to bio. Polako je kopnio, sve dok jednog dana naslonjen na drveni kuhinjski stolac, zagledan u rascvalu trešnju u dvorištu nije umro.
Dugo smo radili zajedno i često sam dolazio kod njih. Nakon njegove smrti povremeno sam dolazio. Mira me uvijek zvala “dečec”. Bio sam im sin kojeg nisu imali.
...
Popeo sam se stubama Carine i skrenuo u Matin sobičak. Mate onakav sitan i pukljav stajao je nad gomilom papira, pušući sebi u bradu.
- Klara me šalje – rekao sam
- Znam, šestica? - promrmljo je više za sebe i razgrnuo papire sa stola, pokazavši rukom da mu dam dokumente.
- Imaš sve? - upitao me, i nastavio – sačekaj me ovdje.
Odlepršao je iz sobe odnoseći sobom svu nervozu. Ubrzo se vratio.
- Evo, sve ti je tu – gurao mi je papire u ruke – ja sam potpisao.
Telefon mu je zazvonio i javio se nastavljajući puhati. Izašo sam pozdravljući ga gestom salutiranja.
Mate je bio profesionalni jadnik, toliko se uživio u svoju ulogu jadnika da je rijetko izlazio iz nje. Puhao bi i stenjao kao da je sa svakim papirom kojeg je trebao odnjeti do špeditera i nazad činilo kao da u najmanju ruku treba sam cijeli šleper istovariti i utovariti. Nevjerojatno je kako su ljudi koji bi dolazili bili spremni i voljni dati koju kintu više da Mate “podmaže” dobivanje papira. Uistinu Mate je bio profesonalac.
Šesticu sam dopremio nekom apsolutno neprimjetnom liku. Držao je neki posao koji nisam baš potpuno shvaćao, no bilo mi je jasno da nije imao veze niti s politikom, niti sportom, niti estradom. Smireno i detaljno je pregledao dokumente, auto. Na njemu se nije moglo vidjeti niti trunke emocije.
Bio sam zadovoljan što sam već dopodne rješio sve, te sam se mogao vratiti u Italiju. Vozio sam se razmišljajući o Klari. Falila mi je. Odlučio sam je nazvati kada dođem u Italiju.
Na samom bivšem graničnom prjelazu u Italiju, policajac mi je pokazo da stanem u stranu. Bilo mi je to čudno. Išao sam prazne prikolice, obično bi kontrole bile kad bi bio natovaren i kad bi izlazio. Policajac je pogledao moje dokumente, kimnuo svom kolegi, a mene zamolio da izađem iz vozila. “Ovo ne može biti dobro” pomislio sam, a potom odbacio tu misao. Nisam ništa napravio, sigurno se radi o nekoj rutinskoj provjeri. Zamoljen sam da uđem u prostorije policije, gdje su me smijestili u malenu kancelariju i rekli da moram sačekati da dođe commissioner. Nisu mi htjeli reči o čemu se radi. Prebirao sam po glavi o čemu bi se moglo raditi, no nisam mogao dokučiti.
Ne pamtim koliko je vremena prošlo dok je u sobu ušao nizak, srednjovječni muškarac, rudlave prosjede kose u civilnoj odječi. Bez pozdrava, bacio je na stol sliku.
- Poznajete ga? - upitao je
Gino?! Taj smrdljivi mali gad nije me valjda prijavi za krađu.
- Osumljičeni ste za ubojstvo Gine Lobardinia.