TRANSPORTER
- Thread starter QuinnSaab
- Start date
Srki
Well-known member
QuinnSaab said:
to bi već bilo nešto
al prije neg kreneš lijepit to na zid, pošalji da ti ispravim tu zadaćnicu
btw uopće se ne radi o podjebavanju, istinski sam zgrožen razinom nepismenosti odrasle osobe, to bi bilo ko da ja idem pjevat u HNK pa objašnjavam publici kak nije bitno kak ja nemam pojma o pjevanju, već je bitan sadržaj opere, o čemu se radi i ko kome smješta kajlu
Srki
mala_crna69
Guest
QuinnSaab
New member
evo i današnjeg nastavka nije predugačak, no tu je
Nimalo nježno gurnuo me unutra. Smrad me isprva gadno pogodio. Bila je to mješavina znoja, vlage i nekog sredstva za čišćenje. Svjetla nije bilo, no reflektor koji je udarao kroz poveći prozor ispresjecan rešetkama ocrtavao je jasno konture sobička. Nizak krevet na kat postaven pod prozor, stol, stolica, ormarić ušerafljen na zid. Legao sam na gornji krevet i krenuo slagati različite kombinacije onoga što sam čuo no nisam mogao dokučiti tko stoji iza ovog mog uhićenja.
Odjednom svi su postali sumljivi. Grozničavo sam razmišljao. Zašto bi Zoca izjavio da idem do Gine? Zoca je znao za moju “problematiku” s Ginom. Sigurno je izostavio da smo zajedno večeraali. Kvragu, pa policija se morala raspitati u restoranu. Doduše onaj samozadovoljnosmješkajući konobar imao mi je podosta balkansku glavu, sigurno su bili u nekom talu. Otkud sad taj Murvan? Brat Zocine žene? Nisam ni znao da je imala brata. Zoco ga nikad nije spominjao. Ako je Murvan brat Zocine pokojne žene znači da su svi iz istog sela. Ali kog vraga svi oni imaju sa Ginom? I zašto su meni prišili to ubojstvo? I tko je dovraga ona zgođušna riđa koju sam vidio sa Zocom u restoranu. Da nije neka ruskinja? Ličila mi je pomalo na ruskinju ili ukrajinku. Tko će razlikovat jer Moldovija, Latvija, Ukrajna meni su svi bi bili rusi.
Glava mi je pucala od silnih pitanja. Zatvor, koji se u novinama spominjao eufemizmom “instituto di pena” činio se u taj kasni noćni sat kao potpuno napušteno mjesto. Što ako je uistinu napušten? Što ako su me zatvorili ovdje i više nikada neću izaći? Počinjala me hvatati panika. Postao sam svjestan tih vrata. Vrata koja su me djelila od moje slobode. Slobode za koju do tada nisam bio svijestan da postoji.
Nevjerojatno kako se čovjek kao mazga na sve navikne. Nakon nekoliko dana provedenih u istražnom zatvoru, sjedeći uz tratinu nogometnog igrališta zatvorskog kruga na proljetnom suncu bio sam potpuno opušten. Pomiren s time da sam jednostavno zapeo ovdje i da je ovaj zatvorski krug, zatvorenici i njihovi stražari postao moj svijet. S reputacijom kojom sam zaprimljen da sam golim rukama ubio čovjeka imao sam relativan mir. Niko nije baš naručito imao želju provjeravati moju reputaciju, niti sam se ja imao želju nametati.
Policajac koji je kružio odžavajući red i mir, bio je isto toliko zatočen u ovom svijetu koliko i ja.
- Što je Brko? Što si se smrko? - dobacio mu je jedan od zatvorenika – nije te valjda žena nanervirala?
Odmahujući rukom policajac je nastavio svoju šetnju a meni je ta riječ “žena” zazvonila. Nisam javio Klari ništa. Sigurno misli da negdje lješkarim po Hrvatskoj. Znalo je proći dugo vremena između naših sastanaka, no uvijek smo se “čuli” makar porukom. Slobodno vrijeme je završilo i krenuli smo prema svojim čelijama poput učenika koji nakon velikog odmora ulaze u svoje razrede i sjedaju za svoju klupu.
- Ivane – na ulasku u čeliju, zaustavio me Brko – ideš kod ravnatelja.
Nimalo nježno gurnuo me unutra. Smrad me isprva gadno pogodio. Bila je to mješavina znoja, vlage i nekog sredstva za čišćenje. Svjetla nije bilo, no reflektor koji je udarao kroz poveći prozor ispresjecan rešetkama ocrtavao je jasno konture sobička. Nizak krevet na kat postaven pod prozor, stol, stolica, ormarić ušerafljen na zid. Legao sam na gornji krevet i krenuo slagati različite kombinacije onoga što sam čuo no nisam mogao dokučiti tko stoji iza ovog mog uhićenja.
Odjednom svi su postali sumljivi. Grozničavo sam razmišljao. Zašto bi Zoca izjavio da idem do Gine? Zoca je znao za moju “problematiku” s Ginom. Sigurno je izostavio da smo zajedno večeraali. Kvragu, pa policija se morala raspitati u restoranu. Doduše onaj samozadovoljnosmješkajući konobar imao mi je podosta balkansku glavu, sigurno su bili u nekom talu. Otkud sad taj Murvan? Brat Zocine žene? Nisam ni znao da je imala brata. Zoco ga nikad nije spominjao. Ako je Murvan brat Zocine pokojne žene znači da su svi iz istog sela. Ali kog vraga svi oni imaju sa Ginom? I zašto su meni prišili to ubojstvo? I tko je dovraga ona zgođušna riđa koju sam vidio sa Zocom u restoranu. Da nije neka ruskinja? Ličila mi je pomalo na ruskinju ili ukrajinku. Tko će razlikovat jer Moldovija, Latvija, Ukrajna meni su svi bi bili rusi.
Glava mi je pucala od silnih pitanja. Zatvor, koji se u novinama spominjao eufemizmom “instituto di pena” činio se u taj kasni noćni sat kao potpuno napušteno mjesto. Što ako je uistinu napušten? Što ako su me zatvorili ovdje i više nikada neću izaći? Počinjala me hvatati panika. Postao sam svjestan tih vrata. Vrata koja su me djelila od moje slobode. Slobode za koju do tada nisam bio svijestan da postoji.
Nevjerojatno kako se čovjek kao mazga na sve navikne. Nakon nekoliko dana provedenih u istražnom zatvoru, sjedeći uz tratinu nogometnog igrališta zatvorskog kruga na proljetnom suncu bio sam potpuno opušten. Pomiren s time da sam jednostavno zapeo ovdje i da je ovaj zatvorski krug, zatvorenici i njihovi stražari postao moj svijet. S reputacijom kojom sam zaprimljen da sam golim rukama ubio čovjeka imao sam relativan mir. Niko nije baš naručito imao želju provjeravati moju reputaciju, niti sam se ja imao želju nametati.
Policajac koji je kružio odžavajući red i mir, bio je isto toliko zatočen u ovom svijetu koliko i ja.
- Što je Brko? Što si se smrko? - dobacio mu je jedan od zatvorenika – nije te valjda žena nanervirala?
Odmahujući rukom policajac je nastavio svoju šetnju a meni je ta riječ “žena” zazvonila. Nisam javio Klari ništa. Sigurno misli da negdje lješkarim po Hrvatskoj. Znalo je proći dugo vremena između naših sastanaka, no uvijek smo se “čuli” makar porukom. Slobodno vrijeme je završilo i krenuli smo prema svojim čelijama poput učenika koji nakon velikog odmora ulaze u svoje razrede i sjedaju za svoju klupu.
- Ivane – na ulasku u čeliju, zaustavio me Brko – ideš kod ravnatelja.
QuinnSaab
New member
...obzirom da je bilo uistinu malo, evo jutarnjeg nastavka
Slobodno vrijeme je završilo i krenuli smo prema svojim čelijama poput učenika koji nakon velikog odmora ulaze u svoje razrede i sjedaju za svoju klupu.
- Ivane – na ulasku u čeliju, zaustavio me Brko – ideš kod ravnatelja.
Popeli smo se velebnim stubištem, okrunjenim balustradom do ravanateljeva ureda. Tih nekoliko dana provedenih tamo samnom nitko nije razgovarao. Ravnateljev ured bio je na prvom katu iza masivnih dvokrilnih vrata, uredno tapeciranih. Više je podsjećao na ured kakvog državnika, no upravitelja zatvora. Prostrana soba visokog stropa sa dva uska duguljasta prozora između kojih se smjestio masivan stol, a ispred njega dvije kožne fotelje. Brko je pokazivao vidne znakove nelagode dok smo ulazili, vjerojatno je rijetko ako ikada bio u ravnateljevu uredu. Iza stola stajao je omanji, debeljuškasti proćelav čovijek, koji me užasno podsjećao na Danny de Vitta. U jednoj od fotelja smjestio se suhonjav, prosjedi muškarac u vrlo finom odjelu. Ravnatelj je nervozno mahnuo Brki da se udalji iz prostorije, napominjući mu da za sobom zatvori vrata. Kada je ovaj to ućinio, ravnatelj se okrene prema meni i započne:
- Gospodine Novak...- pa napravi stanku, te nastavi više kao za sebe – ...neznam od kuda bi počeo...molim vas sjedite – pokazivajući mi kožnu fotelju – ..da... znate meni je jako žao... i molim vas da uvažite moje najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj ste se našli. Nadam se da ćete imati u vidu da Instituto de pene – naglasio je dikcijom političara – nije imao presudnu ulogu u vašem lišavanju slobode. Uostalom gospodin Slongi će vam sve objasniti. Ja bih uistinu sad morao krenuti. Sičušnim koracima vrlo užurbano uputio se do vrata sobe, nakratko zastao, okrenuo se i naklonio, te izašao.
Gospodin Slongi, ugodno zavaljen u kožnu fotelju činio se prilično zabavljen ovim prizorom.
- Klara me šalje – konačno je progovorio. - Čeka vas ispred.
Dok smo izlazili u kratkim crtama vrlo poslovnim glasom objasnio mi je da je učinjena neka proceduralna greška pri mojem uhićenju, te da se sprema dolazak pape u zatvor, oči javnosti su uprte u ravnatelja koji je poznat po svojevoljnom upravljanju kako zatvorom tako i sudbinama zatvorenika, te se boji skandala tužbe. Uglavnom dobio sam slobodu u kraćem vremenu nego što mi je ista oduzeta.
Klara je stajala naslonjena na crvenu Alfu 147, u cvjetnoj haljini ogrnuta šalom. Velike crne sunčane naočale prekrivale su joj gotovo pola lica. Htio sam potrčati prema njoj, no gospodin Slongi pružajući mi ruku u znak pozdrava me spriječio u tome.
- Doviđenja, gospodine Novak – stisnu mi je ruku, dok je Klara elegantno u svojim visokim potpeticama ulazila u Alfu.
Vozila je kao da nas netko prati, vješto se gurajući kroz prometnu gužvu Milana. Zaustavili smo se u Viale Elvezia, nasuprot Arene.
- Pomislila sam da bi volio prošetati prije nego uđemo. - rekla je.
Nije mi bilo pretjerano do šetnje, sjeo sam na jednu u nizu klupa oko Arene i povuko je u svoje krilo.
- I? Kako si me našla? - upitao sam je.
- Naći te nije bilo teško – nasmijala se, te nastavila – zvala sam na tvoj mobitel, javio mi se commessario Albertini.
- Aaaa, nizak, rudlave prosijede kose? - upitao sam
- Ne znam, nismo se upoznali – slegnula je ramenima.
Slobodno vrijeme je završilo i krenuli smo prema svojim čelijama poput učenika koji nakon velikog odmora ulaze u svoje razrede i sjedaju za svoju klupu.
- Ivane – na ulasku u čeliju, zaustavio me Brko – ideš kod ravnatelja.
Popeli smo se velebnim stubištem, okrunjenim balustradom do ravanateljeva ureda. Tih nekoliko dana provedenih tamo samnom nitko nije razgovarao. Ravnateljev ured bio je na prvom katu iza masivnih dvokrilnih vrata, uredno tapeciranih. Više je podsjećao na ured kakvog državnika, no upravitelja zatvora. Prostrana soba visokog stropa sa dva uska duguljasta prozora između kojih se smjestio masivan stol, a ispred njega dvije kožne fotelje. Brko je pokazivao vidne znakove nelagode dok smo ulazili, vjerojatno je rijetko ako ikada bio u ravnateljevu uredu. Iza stola stajao je omanji, debeljuškasti proćelav čovijek, koji me užasno podsjećao na Danny de Vitta. U jednoj od fotelja smjestio se suhonjav, prosjedi muškarac u vrlo finom odjelu. Ravnatelj je nervozno mahnuo Brki da se udalji iz prostorije, napominjući mu da za sobom zatvori vrata. Kada je ovaj to ućinio, ravnatelj se okrene prema meni i započne:
- Gospodine Novak...- pa napravi stanku, te nastavi više kao za sebe – ...neznam od kuda bi počeo...molim vas sjedite – pokazivajući mi kožnu fotelju – ..da... znate meni je jako žao... i molim vas da uvažite moje najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj ste se našli. Nadam se da ćete imati u vidu da Instituto de pene – naglasio je dikcijom političara – nije imao presudnu ulogu u vašem lišavanju slobode. Uostalom gospodin Slongi će vam sve objasniti. Ja bih uistinu sad morao krenuti. Sičušnim koracima vrlo užurbano uputio se do vrata sobe, nakratko zastao, okrenuo se i naklonio, te izašao.
Gospodin Slongi, ugodno zavaljen u kožnu fotelju činio se prilično zabavljen ovim prizorom.
- Klara me šalje – konačno je progovorio. - Čeka vas ispred.
Dok smo izlazili u kratkim crtama vrlo poslovnim glasom objasnio mi je da je učinjena neka proceduralna greška pri mojem uhićenju, te da se sprema dolazak pape u zatvor, oči javnosti su uprte u ravnatelja koji je poznat po svojevoljnom upravljanju kako zatvorom tako i sudbinama zatvorenika, te se boji skandala tužbe. Uglavnom dobio sam slobodu u kraćem vremenu nego što mi je ista oduzeta.
Klara je stajala naslonjena na crvenu Alfu 147, u cvjetnoj haljini ogrnuta šalom. Velike crne sunčane naočale prekrivale su joj gotovo pola lica. Htio sam potrčati prema njoj, no gospodin Slongi pružajući mi ruku u znak pozdrava me spriječio u tome.
- Doviđenja, gospodine Novak – stisnu mi je ruku, dok je Klara elegantno u svojim visokim potpeticama ulazila u Alfu.
Vozila je kao da nas netko prati, vješto se gurajući kroz prometnu gužvu Milana. Zaustavili smo se u Viale Elvezia, nasuprot Arene.
- Pomislila sam da bi volio prošetati prije nego uđemo. - rekla je.
Nije mi bilo pretjerano do šetnje, sjeo sam na jednu u nizu klupa oko Arene i povuko je u svoje krilo.
- I? Kako si me našla? - upitao sam je.
- Naći te nije bilo teško – nasmijala se, te nastavila – zvala sam na tvoj mobitel, javio mi se commessario Albertini.
- Aaaa, nizak, rudlave prosijede kose? - upitao sam
- Ne znam, nismo se upoznali – slegnula je ramenima.
bregovljan
New member
bregovljan
New member
QuinnSaab
New member
...evo kraćeg nastavka...
Nije mi bilo pretjerano do šetnje, sjeo sam na jednu u nizu klupa oko Arene i povuko je u svoje krilo.
- I? Kako si me našla? - upitao sam je.
- Naći te nije bilo teško – nasmijala se, te nastavila – zvala sam na tvoj mobitel, javio mi se commessario Albertini.
- Aaaa, nizak, rudlave prosijede kose? - upitao sam
- Ne znam, nismo se upoznali – slegnula je ramenima.
Privukao sam je sebi. Naslonila je glavu na moje rame. Snažno sam je zagrlio i upijao taj trenutak. Taj sunčani trenutak, miris njezine kose, glatku kožu koju sam osjećao ispod mekane haljine. Nedaleko od nas život je tekao dalje - trkači su kružili oko Arene, gospođa je šetala psa, mladi bračni par gurao kolica sa djetetom, a mi smo bili zaustavljeni u tom trenu. Njene meke, podatne usne su me ljubile. Svijet je mogao čekati.
Popeli smo se na peti kat zgrade nasuprot parka, ušli u nevelik studio. Bilo je mračno. Klara je razgrnula zavijesu, i svijetlost se kroz veliki prozor salila u unutrašnjost, ocrtavajući Klarine obrise kroz tanku tkaninu haljine jasno vidljivima. Izgledala je poput kipa Venere, toliko božanstveno i nestvarno, dok se iza nje prostiralo prostranstvo vrhova krosnja, krovova, tornjevi katedrale na Piazza del Duomo. Želio sam je. Svaki atom moga tijela želio se sjediniti s njom.
Sunce je polagano zalazilo, sanjivo, mekano obasjavajući izgužvanu plahtu koja nas je pokrivala.
- Nisam slobodan? - upitao sam
- Ne, moraš ostati na raspolaganje policiji – odgovorila je
- Moj zatvor je dobio nove zidove – rekao sam
- Neki bi ubili za ovakav zatvor – vrckavo je dobacila.
Da uistinu, nisam se imao na što požaliti. Da sam sam birao nebi bolje mjesto našao gdje moram ostati neko vrjeme.
- Ti ne ostaješ? - upitao sam je – znajući već odgovor.
- Samo bi smetala. Na tebi je da nađeš tko ti je smjestio...osim ako nisi uvjeren da policija može sama doći do odgovora – rekla je ustajući i krenula prema kupaonici.
Ležao sam gledajući kako se mrak uvlači. Trag svijetla dopirao je samo iz kupaonice kao uska traka koja obasijava tek djelić prostora. Vani su se počela paliti svijetla velegrada, a nebo je pretakalo crvenu boju zalaza sunca u tamno plavu boju noći.
- Da ne zaboravim, ključ od skutera i dokumenti su u ladici ormarića do kreveta. Parkiran je u dvorištu – dobacila je izlazeći iz kupaone.
- Skutera? Klara? - pomalo razočarano sam gledao prema njoj.
- Moraš se uklopiti – nasmijala se
Posegnuo sam u ladicu i naišao ključ na kojem je bio obješen spužvasti privjesak s tri muzičke vilice, pogledao sam u dokumente i nasmijao se
- A taaaaj skuter! - povukao sam je na krevet i zagrlio – taj može.
Nije mi bilo pretjerano do šetnje, sjeo sam na jednu u nizu klupa oko Arene i povuko je u svoje krilo.
- I? Kako si me našla? - upitao sam je.
- Naći te nije bilo teško – nasmijala se, te nastavila – zvala sam na tvoj mobitel, javio mi se commessario Albertini.
- Aaaa, nizak, rudlave prosijede kose? - upitao sam
- Ne znam, nismo se upoznali – slegnula je ramenima.
Privukao sam je sebi. Naslonila je glavu na moje rame. Snažno sam je zagrlio i upijao taj trenutak. Taj sunčani trenutak, miris njezine kose, glatku kožu koju sam osjećao ispod mekane haljine. Nedaleko od nas život je tekao dalje - trkači su kružili oko Arene, gospođa je šetala psa, mladi bračni par gurao kolica sa djetetom, a mi smo bili zaustavljeni u tom trenu. Njene meke, podatne usne su me ljubile. Svijet je mogao čekati.
Popeli smo se na peti kat zgrade nasuprot parka, ušli u nevelik studio. Bilo je mračno. Klara je razgrnula zavijesu, i svijetlost se kroz veliki prozor salila u unutrašnjost, ocrtavajući Klarine obrise kroz tanku tkaninu haljine jasno vidljivima. Izgledala je poput kipa Venere, toliko božanstveno i nestvarno, dok se iza nje prostiralo prostranstvo vrhova krosnja, krovova, tornjevi katedrale na Piazza del Duomo. Želio sam je. Svaki atom moga tijela želio se sjediniti s njom.
Sunce je polagano zalazilo, sanjivo, mekano obasjavajući izgužvanu plahtu koja nas je pokrivala.
- Nisam slobodan? - upitao sam
- Ne, moraš ostati na raspolaganje policiji – odgovorila je
- Moj zatvor je dobio nove zidove – rekao sam
- Neki bi ubili za ovakav zatvor – vrckavo je dobacila.
Da uistinu, nisam se imao na što požaliti. Da sam sam birao nebi bolje mjesto našao gdje moram ostati neko vrjeme.
- Ti ne ostaješ? - upitao sam je – znajući već odgovor.
- Samo bi smetala. Na tebi je da nađeš tko ti je smjestio...osim ako nisi uvjeren da policija može sama doći do odgovora – rekla je ustajući i krenula prema kupaonici.
Ležao sam gledajući kako se mrak uvlači. Trag svijetla dopirao je samo iz kupaonice kao uska traka koja obasijava tek djelić prostora. Vani su se počela paliti svijetla velegrada, a nebo je pretakalo crvenu boju zalaza sunca u tamno plavu boju noći.
- Da ne zaboravim, ključ od skutera i dokumenti su u ladici ormarića do kreveta. Parkiran je u dvorištu – dobacila je izlazeći iz kupaone.
- Skutera? Klara? - pomalo razočarano sam gledao prema njoj.
- Moraš se uklopiti – nasmijala se
Posegnuo sam u ladicu i naišao ključ na kojem je bio obješen spužvasti privjesak s tri muzičke vilice, pogledao sam u dokumente i nasmijao se
- A taaaaj skuter! - povukao sam je na krevet i zagrlio – taj može.
