...obzirom da je bilo uistinu malo, evo jutarnjeg nastavka
Slobodno vrijeme je završilo i krenuli smo prema svojim čelijama poput učenika koji nakon velikog odmora ulaze u svoje razrede i sjedaju za svoju klupu.
- Ivane – na ulasku u čeliju, zaustavio me Brko – ideš kod ravnatelja.
Popeli smo se velebnim stubištem, okrunjenim balustradom do ravanateljeva ureda. Tih nekoliko dana provedenih tamo samnom nitko nije razgovarao. Ravnateljev ured bio je na prvom katu iza masivnih dvokrilnih vrata, uredno tapeciranih. Više je podsjećao na ured kakvog državnika, no upravitelja zatvora. Prostrana soba visokog stropa sa dva uska duguljasta prozora između kojih se smjestio masivan stol, a ispred njega dvije kožne fotelje. Brko je pokazivao vidne znakove nelagode dok smo ulazili, vjerojatno je rijetko ako ikada bio u ravnateljevu uredu. Iza stola stajao je omanji, debeljuškasti proćelav čovijek, koji me užasno podsjećao na Danny de Vitta. U jednoj od fotelja smjestio se suhonjav, prosjedi muškarac u vrlo finom odjelu. Ravnatelj je nervozno mahnuo Brki da se udalji iz prostorije, napominjući mu da za sobom zatvori vrata. Kada je ovaj to ućinio, ravnatelj se okrene prema meni i započne:
- Gospodine Novak...- pa napravi stanku, te nastavi više kao za sebe – ...neznam od kuda bi počeo...molim vas sjedite – pokazivajući mi kožnu fotelju – ..da... znate meni je jako žao... i molim vas da uvažite moje najiskrenije žaljenje zbog situacije u kojoj ste se našli. Nadam se da ćete imati u vidu da Instituto de pene – naglasio je dikcijom političara – nije imao presudnu ulogu u vašem lišavanju slobode. Uostalom gospodin Slongi će vam sve objasniti. Ja bih uistinu sad morao krenuti. Sičušnim koracima vrlo užurbano uputio se do vrata sobe, nakratko zastao, okrenuo se i naklonio, te izašao.
Gospodin Slongi, ugodno zavaljen u kožnu fotelju činio se prilično zabavljen ovim prizorom.
- Klara me šalje – konačno je progovorio. - Čeka vas ispred.
Dok smo izlazili u kratkim crtama vrlo poslovnim glasom objasnio mi je da je učinjena neka proceduralna greška pri mojem uhićenju, te da se sprema dolazak pape u zatvor, oči javnosti su uprte u ravnatelja koji je poznat po svojevoljnom upravljanju kako zatvorom tako i sudbinama zatvorenika, te se boji skandala tužbe. Uglavnom dobio sam slobodu u kraćem vremenu nego što mi je ista oduzeta.
Klara je stajala naslonjena na crvenu Alfu 147, u cvjetnoj haljini ogrnuta šalom. Velike crne sunčane naočale prekrivale su joj gotovo pola lica. Htio sam potrčati prema njoj, no gospodin Slongi pružajući mi ruku u znak pozdrava me spriječio u tome.
- Doviđenja, gospodine Novak – stisnu mi je ruku, dok je Klara elegantno u svojim visokim potpeticama ulazila u Alfu.
Vozila je kao da nas netko prati, vješto se gurajući kroz prometnu gužvu Milana. Zaustavili smo se u Viale Elvezia, nasuprot Arene.
- Pomislila sam da bi volio prošetati prije nego uđemo. - rekla je.
Nije mi bilo pretjerano do šetnje, sjeo sam na jednu u nizu klupa oko Arene i povuko je u svoje krilo.
- I? Kako si me našla? - upitao sam je.
- Naći te nije bilo teško – nasmijala se, te nastavila – zvala sam na tvoj mobitel, javio mi se commessario Albertini.
- Aaaa, nizak, rudlave prosijede kose? - upitao sam
- Ne znam, nismo se upoznali – slegnula je ramenima.