Ma kakav Romel i njegovi puti...
Nakon Chebike idemo se provozat planinama. Toliko je puteva, staza, cesta po tim planinama u okolici Tamerze i Redeyefa da bi nam trebalo par godina za sve ih obici. A lokalci za svaku kazu: "E bas je to Romelova pista". Odlucili smo otici na planine izmedju Chebike i Redeyefa, izbjegavati asfalt te uzivati u terenu i prirodi. Iskreno, jebe nam se za Romela. Imamo mi svoje pute.
Pitaj pastira na motoru i nemas greske...
...a za uzvrat, pomozi mu vratit zalutalo blago.
Jos malo price o motorima s nasim lavom...
Ode nas prijatelj za stadom...
Vidjeli smo mi put kojim bi se moglo do planine ali zar nije lakse ovako...
Na samom usponu naisli smo na asfalt. U susret nam dolazi lik na motorinu i spominje nekakve mine. Kao, pocekajte malo tu i kad cujete "BUM" mozete dalje. Posto se temperatura popela na pristojnih 17, iskoristili smo pauzu za oslobadjanje od viska odjece i laganu marendu. Doslovno.
Molimo zene koje prate putopis neka posalju decke i muzeve da bace smece. Ovakvi prizori se ne vidjaju cesto. Iskoristite to.
Marenda...
Zar nije u najmanju ruku cudno da zemlja u kojoj nema vode ima tri puta jeftiniju flasiranu vodu od nas, zemlje koja ima vode u izobilju. Netko tu nekoga...
Evo nas Bosko Buha...
...samo mi nismo culi nikakav BUM. Ajmo mi na planinu, mozda se covjek salio.
Ovo dalje nemam sta komentirat...
Ovdje negdje se zacuo jedan BUM.
I jos malo...
A sta cu kad volim ove planine...
Malo uzivo...
Tunis 1
Dosta je bilo. Idemo dalje, na jug. Plan je doci u Tozeur pa cestom preko slanog jezera do Douza.
Ko pita ne skita...
Ko pita ne skita 2. dio ...
Dosli u Tozeur i bauljamo gradom...
...kad odjednom zacujem iza ledja: "Alo, stanite, stanite!" I to na hrvatskom. Okrenem se...neka zena stoji na ulici i vice za nama. Vratimo se...zena stvarno govori hrvatski. "Odakle vi ovdje?", pita. Uzvratim istom mjerom: "A odakle Vi ovdje?" "Pa ja ovdje zivim", kaze gospodja. Dakle, situacija je sljedeca. Gospodja Nada, kako je zovu kod nas, rodjena je Austrijanka koja godinama dolazi u Hrvatsku gdje ima dvije kuce, u Makarskoj i na Hvaru. Govori tako dobro nas jezik da ne mozes prepoznati odakle je. Inace, gospodja ima i par kuca u Austriji, jednu na skijalistu, dvije u Becu, kucu u Tunisu, Indoneziji i ko zna gdje ne. Prosla je cijeli svijet uzduz i poprijeko nekoliko puta. Ona i muz vode veliku firmu u Austriji...spremaju se za prodaju iste i penziju. Odmah nas je pozvala na rucak kod sebe. Domaca spiza. I juhica. Nije nam bilo mrsko. Gospodja Nada je zakon.
Jos malo Tozeura...
...i onda jezero. Netko ga koristi za ludiranje, mi ozbiljniji razgledamo.
Malo smo se i vozali. Kazu da je sol dobra za motor...
Napokon Douz, vrata Sahare. Potraga za hotelom.
Kako saznati pravi li se brkati Ahmed da ne zna engleski?
Jednostavno, ako nosite pravu majicu. Dakle ovako, pregovaram s brkatim covom na recepciji o cijeni hotela. Njegova prva cijena je 60 Dinara za dvoje. Odmah u glavu pokusam sa starim trikom, pricom kako smo prethodnica ekipe s kojm dolazimo dogodine i nudim mu 20 Dinara. Ovaj uporno, na francuskom, trazi najmanje 50 Dinara. Kao, i to je malo, zena rodila ko zna koje dijete, rodbina gladna, stara majka umire i ostale fore. Vadim svog jokera doslovno iz rukava. Pokazem mu majicu i malo podebljam pricu o 25 ljudi koje vodimo dogodine. Ahmed se nasmije i mi spavamo za 35 Dinara. Ne bih se zakleo da nisam i ovako platio puno al bar znam da Ahmed prica engleski. Evo majice:
E da, sve je to ukljucivalo i poseban tretman za motore. Vjerujte mi, imali su bolju sobu od nas.
Sliku zahoda necu stavljati...mozda netko upravo vecera. Dakle, stigli smo u Douz, nasu stanicu za napad na Saharu.
...slijedi nastavak... Napad na Saharu - I i II dio