2. dan
Preporuka za slušanje, Depeche Mode - Behind the wheel
https://www.youtube.com/watch?v=VEAuMiKqP-4
Današnji plan,
https://postimage.io/app.php
Ujutro doručak domaće male lepinjice i sok/kava, prefino. I sve to za 10€ po glavi,
Bosna we love you!
https://postimage.org/app.php
Krećemo dalje, idemo za
Dubrovnik, hvatamo trajekt za
Bari! Wuhu! Pakiramo stvari, opraštamo se od domaćina i krećemo za
Dubrovnik. Nismo htjeli preko
Trebinja, već sam lupio u navigaciju najbliži granični prijelaz i gas. Plan je bio da stignemo u Dubrovnik bar sat i pol prije trajekta, jer trebamo kupiti karte, ukrcati se, naći di je uopće sam trajekt i kupiti neku klopicu prije puta. Od
Mostara idemo preko
Buna,
Stolca,
Obzira prolazeći kroz prekrasnu zemlju
Bosnu, pejzaži se stvarno prekrasni i uživamo u svakom kilometru... :021:
Tko kaže da u
Bosni nema piramida :shock:
Vozimo se tako mi vozimo, i kod
Vjetrenice (
Zavala) skrećemo sa glavne ceste na put neke male cestice gdje bi za nekih 20km trebali stići do „nekog“ graničnog prijelaza, tu mi je malo sumnjivo već bilo, ali nisam se nešto previše opterećivao jer je sve bilo idealno, od vremena, društva, puta... I prođemo mi tako tih 20km, dolazimo do granice, a tamo jedan mali kontejner, stolica ispred i graničar I tup, čelom nazad. Ovo naravno nije međunarodni prijelaz i moramo se vratiti preko
Ravnog na
Ćepikuće. Ništa brzo natrag cijelo vrijeme razmišljajući da bi ponekad ipak bilo dobro možda malo isplanirati neke stvari.
(ali gdje je onda zabava...)
Dolazimo na
Ćepikuće, naravno kolona od cca 50 automobila, idemo preko reda, dolazimo do prvog auta, mašem u stilu jel mogu ispred, vozač nas pušta i čekamo službe reda i zakona da dođu i uzmu dokumente. Dolazi mrki gospodin i prvo pitanje, pa kud se gurate? A znate kako je na motoru, vrućina, žurimo, nema klime, zanoktica urasla i tako neka kratka priča i pusti nas bez nekih problema, a naš kad je čuo Hrvatski, samo je mahnuo rukom da možemo proći. Hvala mu i idemo dalje, evo nas ponovo doma ali samo nakratko. Spuštamo se preko
Slanog i do
Dubrovnika gas jer smo na knap sa vremenom. Stižemo u
Gruž i parkiramo pokraj nekakve info kučice. Pronalazimo buksu za prodaju karata, konačno kupujemo povratnu kartu za dvije osobe + motor, ukupno
2.200kn. Obavljamo zadnji domaći šoping u idućih 15 dana i krcamo se konačno na trajekt. Sad se konačno možemo opustiti. Vožnja traje ukupno cca 8 sati, a prosječna brzina je 33 kmh. Planiran polazak je bio u 11h, ali zbog neke grupe crkvenjaka koji su kasnili iz Međugorja (možda su otišli na isti granični prijelaz koji i mi
) krenuli smo tek oko 12:30 (nismo ni trebali žuriti :misli
Sama vožnja trajektom je bila skroz ok i zabavna. U početku je sve bilo čisto i uredno da bi se polako sve mjenjalo kako smo se sve duže i duže vozili. Budući da karta koju smo uzeli ujedno i najjeftinija opcija (paluba), opcija snađi se druže po hodnicima, prolazima i sličnome je bila potrebna jer nakon jedno 2 sata vožnje vrijeme se polako počelo mjenjati, na gore.
Velika većina palubaša se preselila unutar broda da malo odspava i zagrije. Tako smo se i mi prebacili u neki hodnik, raširili vreću za spavanje i ubili malo oko (pokraj vas ljudi normalno hodaju ali nikome to ne smeta, dapače, to je normalno). Nakon odspavane runde, i šetnje po svim mogućim dijelovima broda koji su dozvoljeni za obilazak polako se približavamo
Bariju.
Nema straha oko vezanja motora, ekipa na trajektu sve to profesionalno i brzo napravi...
Vremenska prognoza ne obećava, olujna kiša sa grmljavinom. Super. Počinjemo pristajati, vani je bome baš oblačno ali za sada ništa ne pada. Sama procedura pristanja, ulaska u aute/na motore i iskrcaj traje sigurno preko sat vremena. Taman izlazimo, pogled u nebo, crno kao ugljen makar je noć, vide se munje i gromovi u neposrednoj blizini, a mi po prvi puta oblačimo kišnjake.
https://postimage.org/
Tek što smo ih navukli, krenulo je. Dok smo prošli kontrolu, gdje nas carinik upozorava da je bolje da nikamo ne idemo jer je malo dalje opći potop. Heh. Malo kišice, ništa, idemo jer moramo stić do sobe koju smo rentali u
Altamuri. Imamo jedno 50tak min vožnje do sobe. Na kraju je ispalo preko 2 i pol sata vožnje jer tek što smo prošli kontrolu i krenuli prema
Altamuri, nebo se otvorilo. Grmi, sjeva na sve strane, dižem vizir, pa ga spuštam, pa opet dižem da bar nešto vidim ispred. U par minuta smo bili kompletno mokri. Uključujemo se na dio zaobilaznice i nakon par minuta se spuštamo na magistralnu cestu i tu počinju veliki problemi. Opći potop, cesta na nekim dijelovima 30tak cm pod vodom, kotači su nam bili do pola diska u vodi, vozimo maksimalno oprezno jer nikad neznaš jel ima kakvih rupa ispod sve te vode.
Kompletni rotori su bili poplavljeni, trake na cesti se uopće ne vide, oznake još manje, a navigacija ima malo smisla. Tu smo se jedno sat i pol vrtili dok nismo konačno pogodili pravu cestu i izlaz. Ostavljamo
Bari iza sebe (nije baš neka dobrodošlica) i konačno idemo točno prema smještaju. Jedva čekamo topli tuš. U cijelom ovom kaosu si mislim da sva sreća da je Sara (koja je btw bila oduševljena u ovim trenucima vodene pošasti :0648
rezervirala smještaj jer da je po meni bilo, prvu noć bi spavali u šatoru negdje uz put. Kako se odmičemo od
Barija kiša lagano smanjuje intenzitet i postaje podnošljiva, konačno dolazimo do
B&B Design your Home u
Altamuri gdje noćimo. Budući da smo potpuno morki (da, čak i kroz kišnjake), prvo slijedi topli tuš i sušenje prije bilo kakvih daljnjih planova. Opremu vješamo po aufingerima, fenom sušimo čizme, a tek poslije toplog tuša se osjećamo stvarno preporođeno.
Vrijeme je za skoknut malo do grada, kiša je vani taman prestala, i vidjeti šta se nudi. Samo da napomenem da je smještaj bio vrhunski u industrijsko/prirodnom štihu, pod je bio od kamena (uz obavijest da je najbolje biti bos u kući jer se tako najbolje „osjeti pod“), namještaj od kartona, a najbolje od svega što su i stolovi i stolice u kuhinji napravljeni kompletno od kartona! Ludilo. Isto tako poseban dojam pojačavaju lusteri od starih lonaca. Originalno!
Idemo do grada prije spavanja. O
Altamuri se nema baš puno za napisati, mali je to gradić od 70tak tisuća ljudi najpoznatiji po kruhu „
Pane di Altamura“ i katedrali čija gradnja datira iz 1232 g. Iako mali, gradić vrvi životom (to je nešto na šta ćemo se naviknuti na ovom putovanju). Restorani su puni, ulice također, a ljudi veseli. Divno je biti živ. Nakon obilaska vraćamo se u sobu i čorka.
Koji dan, a tek smo krenuli!