Mnogi su mislili da nema Putovanja. Mnogi su mislili - stao je. Mnogi su mislili možda mu se bajk raspao, jer ima stari bajk. Mnogi su mislili ma di će on vozit, ma šta će on putovat. Mnogi su mislili, al su se predomislili.
Sapunica se nastavlja, druga sezona, blejačina na kotačima. Isti akteri iz istog sela na istoj zapregi. Pred našim junakom su novi izazovi, i ti izazovi su teški jer nikad nije lako, ali srećom, u aluminijskoj rami od aluminija, direktno ušaraljen bez nekih deplasiranih gumenih nosača i sličnih ofsajda, nalazi se varljivo miran agregat, sa dovoljno obrtnog momenta da izvuče našeg junaka iz skoro svake nedaće.
Za početak, Karlobag. Mjesto gdje, eto, i tako...uglavnom. Tamo je uvijek lijepo, i to je dobro mjesto za nekakav ritualni početak motobajkerske sezone na dva kotača. Put do Karlobaga popločen je dobrim namjerama, ali ovog puta, za primjetiti je mnoštvo promjena, od
Odlično© pokrpane ceste na više mjesta, bagera, rovova, sve do
Lijepih Zgrada© koje niču po mjestima uz put. Na sve to ide, u ime naroda, nadolazeća foto-sekcija naše milicije, jer zbog čega bi imali igdje pravo biti slobodni?
U saveznoj državi Ohio, u jednoj i jedinoj Americi! (pauza, salutiranje, neironično) nedavno je sud donio odluku da su kamere za kontrolu brzine u prometu protu-ustavne i građanima će se refundirati kazne koje su im naplaćene za vrijeme dok su bile obješene po banderama. Privatna firma koja je kačila kamere u talu sa lokalnim šerifom, izgubila je na sudu. To je, eto, Amerika...
No vratimo se u kazamat. Ovih je dana neobično lijepo vrijeme i naš se junak vozi na motoru u potrazi za smislom života. Na tom putu svašta vidi i doživi. Tako je na primjer danas odlučio đir po svojoj omiljenoj cesti, Kikovica touge, zaokružit sa đirom do Crnog Luga preko Mrzlih Vodica. To je jedna od onih jako dobrih ideja, jer šta ima bolje nego pimplati 17 na sat na poluzaleđenoj cesti sa snijegom do pola trake. Jednom kad dođeš do kraja možeš reći da si "prošo" i to je super i vjerojatno će mu netko nekad dati nagradu zbog toga - bravo, pravi si motorista vozio si po poledici, wow wow evo ti bajkerski orden. Koliko km imaš?
Njegov slijedeći omiljeni touge, Šaroglin, bio je u malo boljem stanju, ali nije to još to. Još nije vrijeme za gasung kroz gorje. Za primjetiti je kako su ovo vrlo pametne opservacije, obzirom da je danas 16. veljače.
Osobe istančanijeg vida primjetit će letjelicu na ovoj slici.
Drugi ovogodišnji dolazak na Grobnik bio je edukativne, ali i emotivne prirode. Možda naš junak pomalo drami kad kaže da je peak UD8A-e bio prošlog ljeta. Možda je to krivo. No šta se tiče Grobnika, tu nije u krivu, tu je u pravu. Na motodromu se situacija mjenja ko na burzi, iz minute u minutu.
Naše gore list priupitao je momke u boxu oko famoznih srpanjskih promjena. Saznao je da će se stvari promjeniti ne samo od startne ravnine, nego od ulazne rampe. Zastrašujuće. No, koliko god to strašno zvučalo, ostaje tračak nade da će u nekim stvarima prevladat
Hrvatska Posla© i da neće baš sa novim asfvaltom Grobnik promjeniti i odnos sa posjetiocima. No mora se priznati, bit će stvarno teško prihvatiti bilo šta drugo od trenutne, dobre stare laissez faire filozofije.
Ulaz na stazu će se promjeniti. Prostor oko boxova će bit ograđen, i tako to. Zvuči surovo, sve neka pravila sve nešto strogo sve nešto pec - ne diraj. Potišten saznanjima o mjenama koje stalne jesu, naš je junak osjetio velik napad nostalgije. Sjetio se svih trka koje je gledao krajem 80ih, druženje sa Waynom, tripice sa Doohanom u Putniku (hvala Mike drugi put ja častim) i odlučio je, možda je baš sad vrijeme, da se oprosti sa starim Grobnikom.
Odvozio je počasni, posljednji (posljedni?) krug (vrijeme samo odabranima, šaljem na PM ili poštom preko Tiska), obrisao suze i otišao kući. Zbogom Grobniče. Još samo 5 mjeseci, plakat ćemo svih pet, mi stari trkači, da ne kažem rejseri, koji smo se kalili, da ne kažem brusili u Riječkom i Zagrebačkom zavoju, da ne kažem okuci.
Rejserski pozdrav! (koljeno dole, prednje kolo gore, lijeva ruka po podu, blic blic, op.a.).