-= OxyG3N =- said:
Svaka čast na hrabrosti, dobro da te nisu nasjeckali. Teško je ostat smiren u takvoj situaciji. Jesi ikad pomislio da bi bilo dobro imati negdje na motoru na dohvat ruke nekakvu štangu ili bilo što drugo za samoobranu a opet da se ne može svrstat u hladno oružje + nekakvu veću dozu pepper spreja. Pogotovo za ovakve izlete gdje domoroci ne djeluju preinteligentno, al i općenito, odvalio si dosta km do sad. Nego što kaže brđanin za dozvolu, di se može nabavit opće
Po pitanju dozvole - mislim da je greška bila na našoj strani,
više je stvar da se mi nismo ponijeli baš inteligentno
trebali smo se bolje raspitati, i ne remetit nečiji mir,
do tih načela nastojim držati koliko god mogu, al eto desi se...
Nije dovoljno nabaviti motor, foto i video opremu i onda palit i žarit okolo.
Stranci, novinari i ljudi željni motiva upadaju ljudima u živote,
pune memorijske kartice fotkama egzotičnih lica, objavlju to a ti ''egzotični'' ljudi
često služe samo kao motivi, i zgodan plijen, ne imajući sami od toga ništa.
Zamislimo da netko dođe iz Bolivije ovdje i usputno, pofotka baš nas,
i onda nas u nekim novinama nesuvislo komentira, pokazuje na izložbi...
radi neku analizu nečega, ili završimo u nečijem osobnom albumu, itd...
vjerujem da većina nas to nebi htjeli
U Boliviji uputom vlade stanovništvo je u dobroj mjeri po tom pitanju osviješteno
i nerado dozvoljava fotografiranje strancima.
Dadu i mene su u nekim selima pri samoj pojavi gađali kamenjem, al' ne
zamjeram im obzirom da to oni koji dolaze često i zaslužuju.
Obično prije fotkanja osoba pitam za dozvolu a katkada samo pokažem fotić
i ako osoba kimne onda fotkam, međutim na izlasku iz Bolivije u Peru na granici
pokazao sam fotić ekipi koja je bila dio neke manifestacije, a valjda mi se učinilo
da sam dobio signal i opalio sam fotku a čovjek mi je pokazao srednji prst,
nakon toga oštrim korakom uputio se k nama, nisam se uplašio jer se znam
zauzet za sebe al se nisam osjećao dobro, bio sam spreman i ispričati se,
al čovjek usput uzeo pivo i natočio. Inače ne pijem al nezdravio sam, i bi mi drago.
Po pitanju opasnosti na putu, evo naveo si me da napravim brzinski pregled i kroz taj dio
- prvi dio se odnosi na vožnju i brigu oko motora iako svi to znaju, spomenut ću
samo da je svaki motorist zbog specifičnosti vožnje motorom izložen visokom riziku,
što je jasno iz broja i ozbiljnosti nezgoda i to vožnju motorom čini avanturom
samo po sebi, nema tu neke bitne razlike vozio se po Hrvatskoj, Estoniji ili Sibiru,
razlika je malo u navikama vozača da li se vozimo više po terenu ili po cesti...
A sve mi to znamo unaprijed pa se ako smo dovoljno razumni možemo prilagoditi uvjetima.
Vožnja po terenu meni draža i često napornija po pitanju opasnosti vjerujem da je
manje opasna od asvalta, jer su brzine manje
https://www.youtube.com/watch?v=HlA-qKRTeaU&list=UUzR5VhkVpRxUzy5vDM1exow
https://www.youtube.com/watch?v=paUd4AOX_8k
https://www.youtube.com/watch?v=zwyOgzyZFS0
- međutim na putovanjima koja zahvaćaju visoke planine kao što sam imao s Dadom
kad smo se prenaglo digli na 5100 m, uzrokovala nam je visinsku bolest,
glavobolje, vrtoglavice i otežano disanje,a to, to može biti vrlo ozbiljna stvar,
pogotovo jer smo u takvom stanju vozili dalje kroz pustoš, planinsku pustinju i kampirali
- zatim recimo može biti nezgodna vožnja uz opasne ponore gdje jedan krivi pokret
može biti koban a isto tako i višednevne vožnje sam po pustinji i planini, zbog mogućih povreda
ili kvarova motora kao što sam imao priliku mogu biti opasne (padovi u pustinji, pad u Altaju, više padova bez posljedica...)
- pored svega u nekim krajevima pogotovo u nekim zonama
postoji pojačana opasnost od krađe a čak i od otimanja motora
Kako često siđem s ceste te ulazim dosta duboko u šumu
tako postoje i dodatni rizici
Odlazak među specifične ljude, raznih profila od raznih plemenskih zajednica
koje su neke između sebe u napetom odnosu što zna rezultirati i ozbiljnim sukobima,
do situacije da sam u jednoj zajednici napadnut pa sam se bio prinuđen nositi s jednim
dosta žilavim momkom doduše priskočili su mi u pomoć njegovi pa smo ga svezali
i zatvorili u kolibu na hlađenje čitavu noć.
Lovio sam s ratnicima više plemena, sam kampirao u džungli...
padao više puta iz čamca u rijeku u kojoj inače lovimo pirane....
Prolazio sam noću preko teritorija brdsko - šumskom koji kontrolira FARC
a oni u to vrijeme pucali su bez upozorenja, jer im je tada poginuo jedan od lidera
al' imao sam dogovor za susret i nisam ga htio propustiti
Vozio sam se dio puta riječnim brodićem s kolumbijskom vojskom,
kako ne volim sjedit skrštenih ruku uzeo sam i sam pušku
Družio se s odmetnicima u Amazonijii
i s njima išao u lov
Prolazio pustinje sam, boravio u visokim planinama isto tako sam, po tjedan i više...
Koliko ću se sjetit četiri puta baš sam fizički napadnut s ciljem pljačke novaca i stvari.....
Spavao ni sam se ne sjećam sve u kakvim okolnostima......
Skidao sa sebe po pedesetak krpelja dnevno, vadili su žive parazite iz mene,
više puta skoro stao na zmiju, ugrizao me otrovni pauk, oteklo mi čelo,
i pocrvenio vrat i dio ruke ....
https://www.youtube.com/watch?v=wgazD7ej7Hw
Na prvom putu skoro sam se sudario s grizlijem, a na PANAMERICANI
naišao sam na grizlija na cesti, znači, ne promatrao ga kako lovi ribu ili
vidio kako prelazi cestu, nego ugasio motor, došao do njega, gledali se u oči sa 15-16 metara,
on mi odmumljao svoje pokazujući zube ...
Sudjelovao sam u aktivnom prosvjedu domorodaca, bilo je ranjenih, suzavca.....
Bio kod Shuara koji su zanimljivi po smanjivanju ljudskih glava boravio danima
Zanimljivo je bilo kad sam s par žena i djece koji inače žive na izoliranom mjestu,
ostao udaljen kilometrima na teritoriju ratobornog Taromenane plemena
ostao sam jer kao stranac nisam mogao sudjelovati na vijeću plemena koje je odlučivalo
o osveti ili miru okruženi šumom u ozračju napetostii pod jakim dojmom napada koji se
desio nedavno radeći nešto oko kolibe odjednom začujem ženski glas,
vikanje i jedna od žena dotrči k meni i dobaci mi koplje, uzimaš koplje i bosonog se
zaputiš prema tamo.....
Šta čovjek osjeća tada i šta mu prolazi kroz glavu, dakako biti će opisano u knjizi
Nabrojao sam ono čega se ovako pišući u dahu sjećam,
jer ću se ovog spiska s razlogom dotaknuti u jednom od idućih tekstova
E kako sebe vidim u svemu tome?
Ako se vratimo na dan mog povratka s puta Oko Svijeta 2009, tada,
nešto nakon, Dilan koji me još do tada nije baš nešto poznavao napisaoje u svom javljanju
nešto u stilu da se na mom licu vidio i trag umora ali da nije primijetio neku euforiju,
neki znak ushita koji najčešće slijedi nakon tako velikog djela.
Ushita nije bilo jer prije puta i na samom putu nije bilo komprimiranog stresa tj. straha
a obično taj stres i želja za afirmacijom nakon djela rezultiraju ushitom
Kad sam s prijateljom Coryem jednim od suputnika junaka moje knjige,
i koji je odličan terenski vozač, prolazio kroz njemu znane predjele Kanadske divljine
desilo mi se da sam nekoliko puta ''vrhunski'' pao s motora, zatim više puta našao se u
situaciji gdje je teren bio prekstreman za motor kakav vozim i način putovanja.
Ogromni komadi kamenja po kojima sam balansirao motorom, klanci po kojima
smo se uspinjali, uske staze uz ponore, duboke grabe i blatne dionice ....
Taj puta sam čak slomio crash barove.
Poslije dok smo sjedili oko vatre čekajući drugi dan da nastavimo, kaže mi Cory:
''Volim s tobom vozit jer je s tobom sve jednostavno i lako, ne žališ se i odlično podnisiš napore,
više momaka je već išlo sa mnom u prirodu i onda vidiš da kod malih napora i prepreka,
požale što su došli, a inače izgledaju opako, dok ih vidiš doimaju se sposobo i odlučno a u akciji je to već nešto drugo.''
Znam da je možda složeno za svatit da prije puta Oko Svijeta sa samo 19 godina
nisam uopće bio napet, jedino zamoren traganjem za sredstvima
i nikakvu oproštaljku nisam radio doma, već kako sam negdje napisao,
pojeo doručak, popio čašu vode, zagrlio mater, oca i psa i otišo.....
eto tako je to kod mene........ sebe sam oduvijek vidio dosta stabilnom osobom,
međutim pored škole kojoj se o mojoj obitelji nije davala tolika pažnja koliko je uobičajeno
tome je doprinijeo i dio odgoja koji sam prošao kao oblik određene obuke, pripreme za život
otac mi je radio u vojsci pa dok su dolazili na strelište od kojeg sam živio 300 m,
omogućio mi je obuku rukovanja i gađanja raznim vrstama oružja.
Već sa 10 godina gađao sam s vojnicima na paljbenoj crti
s 15 penjao smjerove u Paklenici te sam prešao preko Velebita,
iz Paklenice se preko Buljme noćivši na Strugama spustio se u Liku.
Dosta sam jašio, dobro ovladao plivanjem, ronjenjem, veslanjem.....
trenirao, uvježbao neke vrlo efikasne borilačke tehnike za brzo riješit više napadača,
znači ne puno tehnika, već one koje su isprobane i efikasne
fizički sam inače čvrst i eksplozivan a u glavi miran pa to što znam mogu i primijenit
jer kakva korist od puno svega, ako ne postoji borbena upotrebljivost
Uz sve to, uz mene je i onaj osjećaj, što svi imamo, A NEĆE SE TO DESITI BAŠ MENI
a i odlazak u Nepal za vrijeme ratnog stanja, doprinijeo je da stvarnost osjećm više
saveznikom nego neprijateljskom
Osim toga, i inače nisam papak, i bilo bi me i sram u slučaju nečega otići samo tako,
šta bi ljudi mislili i o meni i o zemlji iz koje dolazim.
Sprej za slučaj napada medvjeda nosio sam u Kanadi i Aljasci,
ono na što uvijek u napetim situacijama mislim i pazim,
je da ne pretjeram i ne povrijedim nekoga, a to je otežavajuća okolnost
jer oni koji se spremaju za napasti, osim što na svojoj strani
imaju prednost iznenađenja a obično i brojnog stanja
mada, kod procjene da je nešto vrlo ozbiljno mislio bi kao i svi, prvo na sebe
A zašto takav moj karakter katkada nije dobar za pisanje,
Uskoro u jednom od idućih javljanja...
Dio priče o ovome
OBJEDINJAVA VIDEO KOJI JE ZASLUŽIO DA GA PONOVNO VIDITE
https://www.youtube.com/watch?v=q0jtm3i8RPI
https://www.youtube.com/watch?v=ZlFV4aHNVZo